Ivan J. Bošković

Recepcija futurizma u splitskoj sredini (prilog temi o futurizmu u hrvatskoj književnosti)

Kao umjetnički i književni pokret i svjetonazor s izravnim političkim konotacijama futurizam se pojavio 1909. godine proglasom F. T. Marinettija u pariškom Figarou. Nastrojen osporavateljski i neprijateljski spram svih oblika književne i umjetničke (ali ne manje i društvene!) tradicije, svojom je agresivnošću protiv institucija (duha) i "sintaksom novog veka"[1] kanio biti preventiva za krizu u koju je bio upao "stari svet".

            Iako nastao u Italiji, temeljnim svojim poetičkim (stilskim) i svjetonazorskim određenjima futurizam je (ponajprije) nadnacionalna kategorija. Blizak izraženijem ekspresionizmu[2],  nagovještavanjem rata tradiciji i otporom njezinim pojavnim oblicima, vrlo brzo je našao uporište u generaciji mladih nezadovoljnih potrošenim i praznim oblicima europskog moderniteta nemoćna da izrazi kompleksnost nadolazećeg vremena i njegovih mijena. Takvim svjeto-nazorskim, a ne samo stilsko-duhovnim određenjem, mogao je privući ne samo književnike nego i druge umjetnike, ponajprije slikare, kipare, arhitekte, kako u domicilnoj talijanskoj sredini, tako i u drugim sredinama.  Hrvatska književnost, poznato je, tijekom cijele svoje povijesti pokazala je iznimnu otvorenost[3] brojnim idejama. Tu svoju osobinu očitovala je i u pogledu futurizma. Mnoštvo je argumenata koji svjedoče kako je futurizam istovremen i u hrvatskoj književnosti, ne samo u pogledu preuzimanja njegovih ideja i programskih/manifestnih naglasaka, nego i u smislu njihove književne/ umjetničke materijalizacije ( časopis ZVRK ).

            1.) Prvi spomen futurizma u hrvatskoj književnosti, naime, zabilježen je već 1909. godine. U zagrebačkom Savremeniku Arsen Wenzelides[4] upozorava na pojavu futurističkog manifesta i objavljuje njegove temeljne misli u 11 točaka, uglavnom se pridržavajući teza što ih je iznio sam Marinetti. Više je nego razvidno da je riječ o pokretu koji nagoviješta raskid i obračun sa svim oblicima (okamenjene) tradicije. Autori i zagovornici futurizma ističu rat kao "jedinu higijenu svijeta" i insistiraju na traženju nove sintakse koja će Italiju osloboditi "smrdljive gangrene profesora, arheologa, brbljivaca i staretinara", hraneći veličanjem "agresivnog pokreta, grozničave besanice, militarizma, patriotizma, prezira žene" i sl. "žalosne mitove kojima se kasnije hranio i nadahnjivao fašizam".[5]

            Nakon nekoliko godina člankom o futurizmu oglasio se Ivan Lulić. U Jutarnjem listu [6] on objavljuje nadasve informativan prilog o novom književnom i umjetničkom smjeru kojemu je "odricanje prošlosti jedna od temeljnih ideja". Riječ je o pokretu u književnosti, slikarstvu, glazbi koji hoće stvoriti Italiju "oslobođenu od industrije stranaca, od akademijskih šiba i klerikalizma, koji mu se čini najopasnijom formom stare tradicije". Lulić apostrofira da futurizam "zauzima sve više maha i svjedoči o životu, kojega ne bi mogla održati tek želja za bukom i literarnim zviždanjem", poglavito jer "nasilnost njegove propagande, emfaza njegovih proglasa i sistematska frenetičnost njegovih namjera imaju u sebi mnogo komičnosti", s kojima se "moguće sprdati". Ono što prema futurizmu usmjerava posebnu pozornost, prema Luliću je intencija da se "konstituira u stranku, preuzimajući ideje političke i socijalne". Suprotstavljajući se tradiciji i "revoltirajući se proti svom starijem bratu, D ' Annunziu" odbacivanjem njegove "nostalgijske poezije uspomena, ekskluzivne ljubavi prošlosti i raskošnog sentimentalizma, futuristi, navodi Lulić, preko "prevrata umjetnosti i morala dolaze do političkih zahtjeva": futuristička je "sanja osvajački rat za južni Tirol i posjed Jadranskog mora". Upravo će im ti "razpojasi patriotizma" – nastavlja dalje – pribaviti mnogo pristalica! Imajući to u vidu, Lulić zaključuje: "Sa svojim ludorijama, djetinjarijama, metaforama i burgijama i ludim nadanjima futuristi nas sile da budemo pozorni. To su svadljivci, no kavgadžije smioni i zabavni. Oni su mladi, zbacuju rutinu, hoće da sve preokrenu, obožavaju rođenu svoju zemlju" i na njih treba "gledati kao na reprezentante novog mišljenja u modernizovanoj i uzbuđenoj Italiji".

            Tekst sličnih naglasaka u Zagrebu je objavio, istina na njemačkom jeziku, i Avram Coralnik.[7] Tekst je Agramer Tagblatu poslan iz Rima, a uz Marinettijevu biografiju opisuje se i njegov rimski nastup, kojemu je autor članka bio prisutan. Vjerojatno na jednom od mnogobrojnih Marinettijevih (i Boccionijevih) nastupa bio je prisutan i Sibe Miličić, koji se 1911. u Caffè Aragno susreo s utemeljiteljima futurizma. O tom susretu, koji će posebno utjecati na receptivnog autora, ostavit će svjedočanstvo u Bosanskoj vili[8], časopisu koji je tih godina imao znatan odjek u hrvatskoj književnoj zbilji i u kojem su surađivala mnoga hrvatska književna imena. Miličića, uostalom kao i sve koji su se poveli za futurizmom, privukle su Marinettijeve misli o napuštanju tradicije, "lijepih riječi", "lijepih kretnji", "lijepe geste" i "krasne forme" te naglašavanje potrebe da se "razbije ta forma vanjska" i uđe u dušu sa "svim njezinim trzajima, grubostima i lepotama", nadasve "borba silna. Protiv svijeta! ideja! sebe! Neba!"   

            O futurizmu se u hrvatskoj književnosti tijekom 1913. godine pisalo u nekoliko navrata. Posebno su za književnu historiografiju i recepciju njegovih ideja značajni prilozi što ih pisao A. G. Matoš. Riječ je o dvama prilozima tiskanima s nekoliko mjeseci razmaka i s različitim povodima. Prvi[9] je gotovo enciklopedijski iscrpan opis pokreta koji je podigao veliku prašinu, pisan vehementnom Matoševom gestom i raskošnim stilom. Za njega je futurizam "internacionalna znatna struja, koja može biti paradoksalna ili smiješna", literarna "otvorena barnumština", posljednja riječ "književnog arivizma i štreberstva", bezobzirna "borba za uspjeh pod svaku cijenu" i "ulaženje amerikanizma u evropske književne običaje". On nije "samo revolucija literarna i artistička, već cijeli sistem, pokret istodobno politički, filozofski, socijalan (…).  U futurističkim pjesnicima Matoš vidi pjesnike energije, čiji su glavni pjesnički elementi "hrabrost, srčanost i pobuna"; s njima je svijet "dobio novu brzinu, ljepotu brzine i automobil", te se nameću kao "pjesnici motora", "slavitelji automobilskog kočijaša" i aeroplanskog motora". U svojem članku Matoš apostrofira i odnos futurista prema tradiciji, naglašava njihov nagon za uništenjem muzeja, knjižnica, moralizma, "svih kukavnosti oportunizma i utilitarizma", zbog čega umjetnost i može biti samo "nasilje, okrutnost i nepravda". Matošu su futuristi "apostoli rata i nasilja", koji simpatiziraju s "anarhističkom i terorističkom praksom" i koji se odriču simbolista i pjesnika tradicionalista. Prema njima, treba "ubiti staru romantičnu mjesečinu i njenu religiju očajnosti što uništava smisao za savremenost"; odriču se i "estetike pejzaža" držeći je "stupidnim anahronizmom" pa ne iznenađuje da se treba boriti protiv D' Annunzija i njegove poezije uspomena, fatalnih žena i ljubavi, putenosti i kršćanstva (…). U članku Matoš navodi da futuristi svoje "nastupe pretvaraju u skandale" i nameću se "silom demonstracija i nereda"; svoje ideje oni su "skupili s kolca i konopca" koje kao književnost legitimira Zolina naturalistička doktrina, a kao etiku "militaristička brutalna kapitalistička surova superiornost". Na kraju zaključuje da futuristi pate od "deklamatorske megalomanije i šarlatenarije" i dokaz su "za epigonstvo i relativno nizak stupanj omladinske talijanske estetičke kulture"; riječju – obmana!

            Drugi se put Matoš oglasio o futurizmu povodom knjige Vladimira Čerine o Janku Poliću Kamovu.[10] Nakon što je u samom uvodu izrekao nekoliko riječi o idolu generacije mladih, koji je "ostavio malo, gotovo ništa" ( "odviše malo za književnu našu povijest"), Matoš se osvrće na Čerininu knjigu o Kamovu u kojoj ga opisuje "pristalicom futurizma". Apostrofirajući ključne naglaske Čerinine apologije Polića Kamova, čije djelo to ne zavređuje jer "nije uspio ni kao dramatičar ni kao lirik" jer mu je djelo neuspjelo budući da je "improvizirano"( tek "skicirano i nedotjerano"), Matoš ističe kako je "više tužna no komična naglašena autorova futuristička pretencioznost". Ako je Kamov možda i preteča našeg futurizma, za Matoša on nije "zaslužio da bude predmet ovakvoj futurističkoj "kritici" – "neuspjelom literarnom vježbanju tragičnog pisca". 

Gotovo u isto vrijeme članak o futurizmu napisao je i Anton Aralica[11], suradnik Joze (Joa) Matošića u Zvrku – glasilu hrvatskog futurističkog pokreta.[12] Posrijedi je doživljaj s jednog od futurističkih nastupa, posebno "apoštola" Marinettija. Aralica ga naziva "snažnim pjesnikom, u kojem se lome gromovi i munje, buče i huče strojevi, more i sva počela zemaljska i ljudska", a posebno naglašava da "tko ga nije slušao, nikada neće pogoditi ljepotu, krepčinu i istinu njegovih "slobodnih stihova". Slobodnih u koncepciji, slobodnih u metru, slobodnih u sintaksi i gramatici".

Iste godine, 1913., piše o futurizmu Vinko Jurković[13]; apostrofirajući kao njegove preteče Matoša, Polića Kamova, Kosora, Donadinija autor upozorava na njegovu istovremenost u hrvatskoj književnosti, a sve to argumentira stihovima.

Uz navedene autore, vrijedi istaknuti i anonimni napis All' ombra del cupolone ( U sjeni velike kupole), zapravo izvještaj jednog iz "slavenske kolonije", svjedoka futurističkih manifestacija u Firenzi[14], u kojem su sažete ključne misli i intonacije pokreta: "Uostalom futurizam nije ništa novo. Novo je samo ime, koje je izmislio veliki meštar Marinetti, nova je možda i stilizacija njegove teorije, ali stvar je konačno u biti ista, koja se krije i pod imenom "secesije", "ekspresijonizma", "kubizma" i "primitivizma". Borba je to proti svemu staromu, spojena s težnjom za novim, nikad neviđenim i neokušanim užicima. Ta se borba pretvara konačno u kult neobičnosti, misticizma, nekromantike, okultizma, ludosti, histerije, hipnotizma i nihilizma. Futuristi imaju pred svim modernim ekscentričnim smjerovima tu prednost, što su vedriji od njih i što su njihove nastranosti proveli do najapsurdnijih konsekvencija". Na kraju članka autor se pita hoće li svi ti smjerovi i futurizam donijeti kakva ploda umjetnosti te zaključuje: "Ne možemo reći, da ne će jer neke plodove već danas opažamo; ali zar sve to treba plaćati ovolikim zabludama? I među futuristima i među zastupnicima ostalih srodnih smjerova imade bez sumnje mnogo talenata koji su kadri osobito da zadovolje našoj težnji za originalnošću. Možemo simpatizirati donekle s tim ljudima zato što se oni bore protiv mrtvila, protiv slaboće i bojažljivosti, što ruše stari kancelarijski banalni stil i žele uvesti nov, pun, pa recimo, i kinematografski način prikazivanja. Ipak je temeljna njihova pogreška, što su neprirodni i nerazumljivi. Umjetnost je društvena djelatnost, koja se mora obazirati i na forme društvenog, makar i konvencionalnog, saopćivanja, jer jedino na taj način možemo da prenesemo svoja raspoloženja u dušu drugih ljudi, a to je svrha i poezije i muzike i slikarstva. Prirodnost i razumljivost bit će uvijek temeljni zahtjevi svake prave umjetnosti, i u koliko se futurizam ogrješuje o te zahtjeve, u toliko je osuđen na propast". 

Svojim refleksijama o futurizmu istovremeno se oglasio i Niko Bartulović.[15] Premda svjestan da je prerano govoriti o umjetničkom pokretu koji se još nije dokraja konstituirao, osvrće se na "bojovan i propagandistički list" Lacerba, u kojemu najviše prostora zauzimaju "manifesti, programi i teorijska razlaganja o pojedinim granama futurističke umjetnosti". Apostrofirajući neke od elemenata futurističke poetike, Bartulović se osvrće i na političke misli njihova programa, posebno na onu da je: "Italija apsolutni suveren! Riječ Italija mora biti nad riječju Sloboda!" te "Rat je jedina higijena svijeta"!, što će biti jedno od vezivih mjesta futurista s fašizmom.

Godinu dana nakon što se člankom/opažanjima o futurizmu u Luči javio Vinko Jurković, u istom glasilu sličicom Iz futurističkog svijeta [16] javio se i J. S-ć. Autor započinje članak mišlju kako se vara onaj tko futurizam drži "nekom literarnom kapricom" jer je po svojem opsegu on daleko širi, a njegovi predstavnici (Marinetti, Papini, Pucci, Cangiulla, Tofano…) su "predvodnici u velikoj futurističkoj reformaciji" čije namjere sežu "preko granica umjetničkih". Ne upuštajući se u definiranje pokreta, nudi jedno nedostatno određenje: "Futurizam je vidljivo vanjsko obilježje iskvarenosti modernih živaca", čime aludira na formu koja "posve odgovara nutrini i osjećajima modernog izživljelog i iscrpljenog čovjeka, semiluđaka". Kao dominantnu karakteristiku i ("markantno") obilježje autor ističe da futurizam "ruši svaku tradiciju – i svoju vlastitu" pa senzacije niču kao "gljive iza kiše – iz dana u dan", a osvrće se i na glasilo "Lacerba".

Za vrijeme prvoga rata o futurizmu se nije pisalo, kao ni u godinama poslije. Prvi ozbiljniji tekst, kako sugerira Petrač u svojoj knjizi/dossieru futurizma u hrvatskoj književnosti, bio je Alfirevićev tekst o savremenoj talijanskoj poeziji.[17] Riječ je o preglednom članku u kojem autor apostrofira ključne misli futurističkog pokreta i opisuje njegove ključne protagoniste.

U književnoj historiografiji ustanovljena veza između futurizma i fašizma temom je članka Jeronima Iljadice u Narodnoj politici.[18] Autor propituje ključne misli futurističke poetike, njihovih proglasa i manifesta, osvrće se na Marinettijevu knjigu Futurismo e fascismo, a potom iznosi i ključne etape Mussolinijevog razvoja kao glavne osobe pokreta. Navodeći sedam podudarnih točaka između poetike futurizma i ideologije fašizma, autor ističe kako između njih ima mnogo zajedničkih točaka, a osnovna je sadržana u maksimi/ ideologemu L'Italia sopra tutto ( Italija iznad svega ), što je prema autoru "izvor zla i lažna parola kojom podržavaju gomile". Još je nekoliko napisa o futurizmu u hrvatskoj književnosti; Petrač navodi i Škavićev[19] u povodu dvadesete godišnjice pokreta, Ujevićev tekst[20], Deanovićevu studiju[21] s literaturom o pokretu kojom se koristio, Subotićev tekst [22], Tartaljin o Matošu i Marinettiju [23] te Krležine [24] tekstove o Marinettiju i Aldu Palazzeschiju.   

2.) Futurizam je u hrvatskoj književnosti imao i svoju materijalnu pr/ovjeru. Naime, godine 1914., uoči samoga rata, prije nego što je zatvoren u šibenskom zatvoru, Jozo Matošić (uz Gabru Pilića i Antona Aralicu) pokrenuo je Glasilo Hrvatskog Futurističkog pokreta ZVRK. Časopis je obuhvaćao četrdeset stranica (format 34x30), dijelom strojopis, a dijelom autograf. Osim Matošićeva futurističkog proglasa, na samoj naslovnici, i autorskih tekstova, u nikad tiskanom časopisu bili su zastupljeni još Donadini [25], Aralica (2), Palazzeschi ( dvije pjesme u prijevodu Gabre Pilića), Matoš i Papini ( prijevod J. Matošića). List je još donio Anketu te natječaj i nagrade za futurističku književnost. I svojom pojavom i značenjem časopis je privukao znatnu pozornost, ne samo hrvatske, nego i talijanske književne povijesti.[26]

3.) Petračev futuristički dossier, nadasve iscrpan prikaz futurizma u hrvatskoj književnosti, što ne znači da je i dokraja pouzdan[27], sugerira da od 1914. do pojave spomenutog Alfirevićeva članka o suvremenoj talijanskoj poeziji iz 1924. nije bilo recepcije futurizma u našoj književnoj zbilji. Iako postrance bitnih književnih događanja, splitska društvena i kulturna sredina pokazuje da to (ipak) nije tako. Kao rječit primjerak futurističke poetike, koji se rijetko spominje u literaturi, svakako vrijedi istaknuti omladinski proglas Ujedinjenjem Oslobođenju; naglasaka futurizma – "koji su vjetrili tlo talijanske književnosti i slikarstva" – nije lišena ni književnost Ćire Čičin-Šaina [28], a vrijedi upozoriti i na dva, dosad nepoznata teksta o futurizmu u orjunaškom glasilu Pobeda, koja se nigdje ne spominju, znakovitija za recepciju pokreta u hrvatskoj književnosti nego u možebitnom književno-teorijskom smislu, a koja ovdje donosim i izlažem.

         3.a) Proglas Ujedinjenjem Oslobođenju objavljen je 9. listopada 1912. godine, nakon sastanka omladine Splita, Šibenika i Starigrada u Splitu 4. listopada iste godine. Splitski sastanak, kojemu je prethodilo mnoštvo omladinskih sastanaka, održao se nakon sastanka u Rijeci, gdje je došlo do razilaženja i odvajanja Čerinina krila. Za razliku od skupine koja je zagovarala sitni rad, radikalno omladinsko nacionalističko krilo, kojemu su uz Čerinu pripadali i Tartalja i Košćina - predlagalo je, naime, da se kao smjernica djelovanja prihvati program kluba Narodno Ujedinjenje, kojemu je Čerina bio povjerenik za Dalmaciju, Hrvatsko primorje i Istru. Nepomirljivost i suprotstavljenost različitih tabora i različitih pristupa u rješavanju otvorenih pitanja omladinskog pokreta dovela je do razilaženja i Čerinina istupa. Oni su na riječkom sastanku oštro kritizirali sitni rad i istovremeno proglasili dogmu narodnog jedinstva kao okosnicu djelovanja nacionalističke omladine. Nakon povratka u Split uslijedio je sastanak omladine Splita, Šibenika i Starigrada, na kojemu je navedeni program objelodanjen. Donosimo ga u cijelosti:

         "Prosvjetom Slobodi" propagiraju već tuce decenija svi i malo prosvjetni elementi našega neoslobodjenoga naroda, ne bivši medjutim toliko prosvijetljeni da shvate jednu besprimjerno veliku manu nejedinstvenosti rada svih naših više ili manje nacijonalnih partija, i da shvate jednu besprimjerno veliku korist kompaktnog i solidarnog istupa svih naših više ili manje nacijonalnih partija na beskonačnim poljanama Nacijonalne Borbe. Kao omladina, koja je tek djelomično i duhovno pripadala nekim našim partijama, ne možemo da djelujemo na kooperaciji tih stranaka, ali kao omladina, koja više ne može da snosi sav užas i svu sramotu ove jadne nesavremenosti savremene Hrvatske, nacijonalističke i borbene, i kao omladina, koja se najozbiljnijom i najenergičnijom aktivnošću, sprema da Smrt naše nenacijonalne i nemuževne sadašnjice, zamijeni životom našega skorašnjega, sutrašnjega, neminovnoga nacijonalnoga oslobođenja, mi, danas, evo, iz raznoidejnih i raznoimenih omladinskih nacijonalističkih grupa i grupica, stvaramo jednu jaku, moćnu, jedinstvenu nacijonalističku grupu Ujedinjene Omladine, priključujući se ovim faktom Izjašnjenju Vladimira Čerine i Oskara Tartaglia, izjašnjenju Za Naciju! sušačko-riječke nacijonalističke omladine i izjašnjenju Ujedinimo se! dubrovačke nacijonalističke omladine, i stojeći kao sve ove već stvorene organizacije na programu Narodnoga Ujedinjenja.

Ideja Narodnog Ujedinjenja, kako je mogao iz ovoga programa uviditi svaki kulturan i moderan čovjek i svaki neoportunistički i istinski nacijonalista, je ideja ne malih posljedica za našu nacijonalnu Budućnost, sadržavajući u sebi sve nacijonalizme svih bivših i savremenih partija, i dajući im pored ovog sintetskog, i jedan karakter novog nacijonalizma, koji mora da je u svima neoslobodjenim zemljama: unitarski i libertarski, muževan i aktivan, borben i energistički, da bi bio Vjesnik i tvorac Slobode, koje nemamo, kojoj u pravu jezdimo i koja će doći: treba doći: mora doći. I pošto se danas ne radi o mladohrvatima, o naprednjacima, o radikalnim naprednjacima, o pravašima, već o našoj zajedničkoj Golgoti Mukâ i o našem zajedničkom Vaskrsenju Radosti, nemamo još toliko maloumnosti, da u raspačanosti nacijonalne aktivnosti budemo slabi, i tolike malodušnosti, da ujedinjeni i nacijonalno preporodjeni, ne budemo jaki na Riječi, otvorenoj i čestitoj, i na Djelu, borbenom i poštenom.

Ujedinjeni, nacijonalno, mi, žrtve Mladosti i Smjelosti, dospjet ćemo da preporodimo sve Žrtve Starosti i Mladosti, a preporodjeni, nacijonalno, mi, postajući ovim preporodom tek danas pravi sinci Starčevića, Gupca, Kvaternika i Crnoga Gjorgja, dospjet ćemo da spriječimo totalni i sramotni Bankrot naše nacijonalne Svijesti i Ponosa, i žalosno, nevoljno Requiem Aeternam našega nacijonalnoga Pokopa.

Ujedinjenje naši stranaka na novoj, pravoj, jedinoj i spasonosnoj bazi "Narodnoga Ujedinjenja", treba da brzom, ali naravnom evolucijom forsira ujedinjenje sveukupne nacijonalističke omladine, cijele sa cijelom Istrom, od Rijeke do Kotora, posvuda, gdje je još čovjeka sa malo duše, osjećaja i umovanja, velikog, moralnog i čestitog, snažnog, borbenog i nacijonalnog, najviše i nadasve! Ujedinjenje našega naroda srpskog, hrvatskog i slovenačkog, treba opet da stvori ujedinjenje naših stranaka, svih, koje mogu da vide dalje od Parlamenta i Gospodina Paragrafa, i koje uvidjaju, koliko su, ovakve kakve jesu, sramotne, ne radeći na vraćanju Duga, što ga već stoljećima besramno duguju općečovječanskoj Kulturi, i što bi ga, čestite, jedanred već morale da povrate! Uništenje i požar svima, godinama i godinama, u mlakosti i oportunim trzavicama, gradjenim Domovima, ekskluzivističkim hrvatskim, ekskluzivističkim slovenačkim, ekskluzivističkim srpskim! Uništenje i požar svim našim kratkovidnim borcima za dugogodišnje lične i partijske interese! Uništenje i požar internacijonalizmu crnomantijaša, čiji su interesi Vatikana pred interesima Nacije i čije su blagoglagoljive propovijedi u ovim teškim danima zaplijenjene Riječi i zabranjenoga Djela ravne infamnoj misiji Flotten vereina i nevoljnom sakupljanju družbinih žigica i maraka, što ostaju samo marke i samo žigice!

Da mre ona Hrvatska bez nje, gdje su Hrvati tek ludovi ili paranoici, u kojoj Digenesovom svijećicom i posred tolikih bjelodanih podlosti vlasti treba tražiti Hrvate, - ona Hrvatska, koja je bez čežnja za ponosnom Smrću ili svijesnim životom, koja je sve dotle, dok bude u njenim partijama dosadašnjeg nacijonalističkog mentaliteta, malo općečovječanska, još manje Naša, a najviše i samo: Bezimena i Besramna!

Da mre ta Hrvatska!

Da mre, da mre, da mre i po stotinu puta: da mre!

Ništa nam nije svetije do ljudskoga Ponosa i do nacijonalnoga oslobodjenja, i ništa nije manje sveto no upravo ovo u toj bezimenoj i bezsramnoj Hrvatskoj! Smrt te Bivše neka požuri Život i Vaskrs sutrašnje Buduće i Naše! I ta naša treba da se zgradi na čvrstim temeljima ujedinjene omladine, na čvrstim temeljima ujedinjenih partija i na čvrstim temeljima ujedinjenih naroda. Tek tako može doći ta Naša – a ta Naša je Hrvatska sa Hrvatskom, bez paranoika i ludova, bez sramotnih živoga i bez bezimenosti besramnoga Imena! Mi nijesmo Groblje svojih snova ni roblje tudjih vlasti, a najmanje to treba da bude naša nacija sa Boškovićem, sa Kranjčevićem, sa Njegušem Petrovićem i sa Meštrovićem! Naši očevi neka znaju da nijesu naši i najmanje tada, kada u njima ne teče krv i ne buja mozak strujom ovih Titana, nacijonalnih, Naših i Općečovječanskih!

Ništa nije naše što nije s nama, a s nama može biti samo Snaga i Ponos, Čast i Moral, Duša i Um!

Dolje s bankroterima Snage!

Dolje s bankroterima Ponosa!

Dolje s bankroterima Časti!

Dolje s bankroterima Morala!

Dolje s bankroterima Duše!

Dolje s bankroterima Uma!

Najmanje nam treba Bivših i najviše nam treba Budućih.

Za "Ujedinjenu Omladinu" Spljeta, Šibenika i Starigrada, 4. listopada 1912.[29]

          Proglas (program), kao što je poznato, potpisali su: Bruno Monti, Kargotić Dinko, Matošić Jerolim, Tartaglia Marino, Tommaseo Milovan, De Marchi Ljubomir, Matošić Vladimir, Ujević Augustin, Bego Ivan, Vrcan Jure, Bartulović Niko, Tartaglia Oskar, Bošnjak Ivan, Buić Mirko, Petretić Vladimir, Tadić Juraj, Miše Jerolim, Bartulica Milostislav, Čerina Vladimir, Sabić Petar, Iveta Matin, Ivan Masovčić. Držim, međutim, da ne bi trebalo sumnjati da su prevagu u njegovu pisanju zapravo imali Čerina, Bartulović, Ujević, Tartalja, Miše i Bartulica, imena s književnim ugledom, k tome i nadasve eksponirana u tadašnjim omladinskim događanjima. S jedne strane, svojim autoritetom oni su trebali privući omladinu i snagom riječi uspaliti njihove mlade duše, što je i bila osnovna misao pokretanja "bojovnog" omladinskog lista čija bi svaka riječ trebala "djelovati kao ekrazit".

         Stilska analiza proglasa, već i na prvi pogled, otkriva prevagu futurističkih zasada u njegovoj teksturi. Uz naglašavanje borbenosti (borbe) nasuprot pasivnosti, slobode nasuprot neslobodi i apatiji, energičnosti i radikalizma nasuprot malodušnosti, zalaganjem za riječ koja će biti borbena i poštena, bojovna futuristička (marinettistička) retorika i metaforički rekvizitarij posebno je sadržan u riječima: Uništenje i požar svima, godinama i godinama, u mlakosti i oportunim trzavicama, gradjenim Domovima, ekskluzivističkim hrvatskim, ekskluzivističkim slovenačkim, ekskluzivističkim srpskim! Uništenje i požar svim našim kratkovidnim borcima za dugogodišnje lične i partijske interese! Uništenje i požar internacijonalizmu crnomantijaša, čiji su interesi Vatikana pred interesima Nacije i čije su blagoglagoljive propovijedi u ovim teškim danima zaplijenjene Riječi i zabranjenoga Djela ravne infamnoj misiji Flotten vereina i nevoljnom sakupljanju družbinih žigica i maraka, što ostaju samo marke i samo žigice!

         Autore proglasa ( a zacijelo je riječ o Čerini [30] budući da je bio najistaknutiji član, a i semantika članka usporediva je s retorikom i mislima izrečenima u nešto kasnijem pismu Matošu iz godine 1913.), međutim, ne legitimira samo želja za uništenjem apatičnog i beskrvnog; nezadovoljstvo društvenom zbiljom za njih dosiže do razine "prevratnog nezadovoljstva" (Matošić) pa grme:

Da mre ta Hrvatska!

Da mre, da mre, da mre i po stotinu puta: da mre!

         te:

Dolje s bankroterima Snage!

Dolje s bankroterima Ponosa!

Dolje s bankroterima Časti!

Dolje s bankroterima Morala!

Dolje s bankroterima Duše!

Dolje s bankroterima Uma!

       Razvidno je da je nacionalističkim omladincima, kao i futuristima, zajedničko preziranje prošlosti, lažnih autoriteta i nacionalnih veličina (mitova, istina); vjerujući u Sutra, koje mora doći ( Nejunačkom vremenu usprkos!), oni pozivaju na borbu i oslobođenje od tereta prošlosti i uspomena te smjelo krenu u budućnost. Ta budućnost, međutim, za njih ima jasan politički predtekst. Naime, u istupima i nastojanjima nacionalističkih omladinaca ta je budućnost vezana uz ujedinjenje južnoslavenskih naroda i stvaranje jugoslavenske zajednice, premda nije posve jasno na kojim bi se temeljima to zajedništvo gradilo. Literarna i umjetnička revolucija, za koju su se futuristi zalagali, u hrvatskim društvenim prilikama trebala je biti i nacionalna/politička, što će posebno do izražaja doći u retorici orjunaškog pokreta, koji će – pozivajući se na generaciju predratnih omladinaca kao svoje ideološke prethodnike - dio futurističkih rekvizita (is)koristiti za obračun s ideološkim protivnicima. Futuristički rekviziti i provokacije "naših nacionalista", s pravom ističe Maroević[31] u katalogu izložbe M. Tartaglie 1975-1976., nisu bili (nipošto) novi ni manji "negoli talijanskih futurista", čime se potvrđuje dugo vrijeme njegove inkubacije u splitskoj kulturnoj i društvenoj zbilji.

         3.b) List Pobeda bio je list izrazito ideološkog usmjerenja. S podnaslovima: Organ nacionalista; Organ napredne i nerazdružive Jugoslavije, potom Organ Orjuna te List nacionalne borbe na Jadranu, pokrenut je u Splitu 23. ožujka 1921. godine, na sastanku koji je okupio nezadovoljnike društvenim stanjem, ponajviše iz redova predratne nacionalističke omladine (Marko Nani, Edo Bulat, Dinko Margetić, Mirko Krstulović, Ante Šitić, Otokar Lahman, Živko Dobrić, Šime Gjidera, Pero Trepov, …). Nazvavši se Jugoslovenska Napredno-Nacionalna Omladina - čime se željelo istaknuti kontinuitet i veze s predratnim omladinskim pokretom – navedene je omladince vezalo uvjerenje da je "jugoslavenstvo jedino kadro da našu slobodnu državu unapredi, osnaži i uveliča". Međutim, pravo lice i ideološka ostrašćenost J.N.N.O (do promjene imena J.N.N.O u Orjunu doći će na sastanku 2. i 3. studenoga 1922.) došla je do izražaja nakon ubojstva ministra Draškovića, kada je došlo do krvavih obračuna s političkim neistomišlje-nicima, u kojima su se najviše isticali M. Nani, E. Bulat i G. Angjelinović. Uz idejnog pokretača lista Berislava Anđelinovića, prvi urednik Pobede bio je Marko Nani, a kasnije su to bili još Franjo Petretić, Milan Alačević, Vladimir Matošić, Ivo J. Lahman, Pero Trepov i dr. Uvodni tekst pod naslovom Naš put [32] napisao je Ćiro Čičin-Šain, inače član Direktorija, izražavajući nezadovoljstvo zatečenim stanjem i potrebu za stvaranjem "slivenog jedinstva jugoslovenskog naroda" i "ispoljenja vrednota jugoslovenske rase". Tijekom gotovo desetljetnog izlaženja Pobeda je razvila bogatu suradnju. Uz dalmatinske, u njoj su sudjelovali i jugoslavenski nacionaliste iz drugih krajeva, a bila je razvijena i suradnja s listovima iste orijentacije: Vidovdanom iz Novog Sada, Principom iz Subotice te Orjunom iz Ljubljane. Prema orjunaškim reakcijama, Pobeda je imala izuzetan prijem, pa je prvi broj odmah bio razgrabljen; njegovu pojavu pozdravili su mnogi, između njih i Aleksa Šantić Našom pesmom [33], koja je ubrzo postala i orjunaškom himnom, izvođena na njihovim manifestacijama i pretiskivana još nekoliko puta, uglavnom uz događaje iz njihova političkog kalendara. Uz njega list je s oduševljenjem pozdravio i Ante Tresić-Pavičić, poručujući da će ga "podupreti, koliko mu zvanični i književni poslovi dopuštaju".[34]

        Kada je o književnosti riječ, Orjuna – pa tako ni Pobeda – nije imala svoju književnost. Teško bi se moglo reći da su i pisci koji su objavljivali u Pobedi svoje djelo determinirali isključivo ideološkom crtom, a još manje bi se moglo govoriti o umjetnosti Orjune u smislu kakvog književnog ili stilskog opredjeljenja i izraza. Istina, u Pobedi su pisala brojna imena tadašnjega književnoga života, od kojih su neki bili istaknuti članovi Orjune, čak i ideolozi (Lahman, Bartulović, Čičin-Šain…), neki su pak bili simpatizeri ili su ih orjunaši takvima držali ( Stanojević, Cettineo, Tresić-Pavičić, Lovrić, Katalinić Jeretov…). Također, u Pobedi je bila i rubrika Pisci orjunaši, u kojoj je tiskano nekoliko slika/feljtona te prijevoda i ogleda/vijesti o umjetničkim fenomenima. Za našu su temu značajna dva članka: Futurizam i Marinettizam (Pobeda, br. 43/1922.) i prijevod Aldo Palazzeschi: Bolesna česma ( Pobeda, br. 45/1922.) te o zenitističkoj poeziji ( Pobeda, br. 11/1925.), koji se ne spominju u recepciji futurizma.

         3.b.1.) Članak Futurizam i Marinettizam [35] zapravo je prijevod Papinijeva članka u kojem iznosi i objašnjava razloge za "odstupu od službenog futurizma", objavljene u zadnjem broju Lacerbe za 1914. godinu. Papiniju su futurizam i marinetizam dvije struje, "različite po karakteru, umetnosti i ideji, koje su do sada radile skupa radi nužne borbe, radi prijateljstva i radi nekih zajedničkih ciljeva". Papini ( i njegova grupa) pod futurizmom podrazumijevaju "jedan idejni pokret, kojemu je pravi cilj stvarati i raširiti vrednote bitno i uistinu nove (…) koje će se ostvariti u budućnosti. Njegove teorijske baze temelje se na "produbljenju najsmionijih filozofskih, estetskih, psiholoških i moralnih problema", a njegove "forme ispoljavanja mogu, dapače moraju biti beskrajno slobodne, originalne i iskrene, nevezane nikakvom logičnom stegom pripovedanja: čisto ekspresivne i prethodne". Kao takav, futurizam je "skrajnji rezultat pređašnjih kultura i stvaralačkih iskustava" koji ide za "posvemašnjim i definitivnim oslobođenjem čoveka i ne može niti u svojim manifestacijama neposrednog dejstva sagnuti šiju pred bilo kojom formom solidarnog grupisanja ili udruženja". Na kraju, prema Papiniju, futurizam "nad reč Italija postavlja reč Sloboda, a nad svim rečima reč Genija i Originalnosti".

         Za razliku od futurizma, marinetizam je, prema Papiniju, pokazao da mu apsolutno fale "one prave teorijske baze, nesposobne za ona produbljenja" pa su njegove "realizacije izbile samo kao spoljašnje, dapače samo prividno originalne i savremene". On ga vidi kao "izoliranu pojavu" bez "veza sa budućnošću zato što ih nema ni sa prošlošću"; manjka mu "ona profinjenost, koja se stiče sa inteligentnim istraživanjem pređašnjih teorija i umetnosti", pa stoga često pada "na površne gramatičke doskočice, koje ne nadoknađuju faktičnu prazninu sa prividnom spoljašnjom novošću". U zaključku Papini ističe da su se u programima, "koji se čine da su udari obnove i veličanstvena otkrića, ugnezdili takvi pojmovi i predrasude, koje povučene do njihovih strogih konvencija, razaraju i uništuju smisao pokreta".

         Papini, na kraju, donosi sažeti prikaz jednog i drugog smjera i teorije.

Futurizam                                                                           Marinettizam   

Hiperkultura                                                                         Neznanje

Apsorbiranje nadkrilenje kulture                                         Kult neznanja

Prezir kulta prošlosti i Vizije u Slobodi (prostoru)              Reči u slobodi (Prostoru)      

Čisti lirizam                                                                     Deskriptivni naturalizam

Nova sensibilnost                                                                  Novi tehnicizam

Oštrina                                                                                   Površnost

Originalnost                                                                       Formalna nastranost

Ironija                                                                                    Proročanstvo, ozbiljnost

Clownizam igra na konopcu                                                 Propagandističko kočoperenje

Umetnička radost                                                               Mesijanski optimizam

Rafiniranost, retkost                                                              Publikolatria, neofitizam

Aristokracija                                                                     Humanitarni imperijalizam

Osećajna ljubav slobode                                                    Solidarnost, disciplina

Borbenost                                                                               Militarizam

Nacijonalizam                                                                        Šovinizam

Integralna antireligijoznost                                                    Laička religijoznost

Amoralizam                                                                            Moralizam

Seksualna Sloboda                                                                  Prezir žene

Latinstvo Amerikanizam                                                        Germanizam

                                             PREDTEČE.  

Futurizam                                                                         Marinettizam

Voltaire                                                                              Russeau

Baudelaire                                                                          Viktor Hugo

Leopardi                                                                             Zola

Mallarmé                                                                            Verhaeren

Rimbaud                                                                             René Ghil

Laforgue                                                                             Gustave Kahn

Stendhal                                                                              Paul Adam

Tristan Corbiére                                                                  Nicolas Beaudonin

Nietzche                                                                              D' Annunzio

James                                                                                  Mario Morasso

   -                                                                                              -

Courbet                                                                               Delacroix

Cézanne                                                                              Segantini

Medardo Rosso                                                                  A. Rodin

Renoir                                                                                Signac

Matisse                                                                              De Groux.

         Za našu je temu nadasve značajna opaska prevodioca, koja objašnjava prave razloge zašto je Papinijev tekst i preveden, i to baš u listu izrazito ideološkog usmjerenja. Prema prevodiocu (Krst.), službeni je futurizam Italija davno preživjela jer se, pozivajući se na Papinija, u njega uvuklo mnogo "hohštapleraja, barnumštine[36] i šarlatanstva". Zbog toga je 1914. pokret i doživio krizu te se razdijelio u dvije skupine: neslužbene ali čiste ( sa Sofficijem, Pappinijem, Pallazzeschijem…) i službene ali lažne futuriste, t.j. Marinettiste sa Marinettijem, Boccionijem, Russolo i td. Nadalje, donošenje Papinijeva članka prevodilac motivira potrebom da upozori kako se ta "futuristička hohštaplerija" kasnije javila pod imenom zenitizma, dadaizma itd., što po njemu ne vrijedi "ni jedne najlošije Marinettijeve pesme". Pravi razlog donošenja Papinijeva članka, držim, na drugoj je strani. Naglašavajući kako Sloveni (i Germani) kopiraju uvijek najlošije iz svakog umjetničkog pokreta, prevoditelj (Krst.) apostrofira da su "proti svim tim tuđinskim "izmima" u umetnosti, politici, pravu, socijologiji i ekonomiji" predratni (Čerina, Mitrinović, Ujević itd.) i današnji nacionalisti na "zastavi svoga pokreta" postavili čisto Jugoslovenstvo u svim manifestacijama duha i života: u umetnosti znanosti, pravu, politici, ekonomiji i društvenom životu, kao što je Sofficijev futurizam propagirao čisto Latinstvo i talijanski nacijonalizam". Kao zaključak podastire da samo "originalno i integralno Jugoslovenstvo u potpunoj Slobodi stvaranja može da izbaci našeg originalnog umetničkog Genija", čime se jednom izrazitom političkom /ideološkom pokretu nastoji priskrbiti i stanovit literarni/estetski atribut i legitimitet. To je utoliko značajnije ako se zna za veze između futurizma i fašizma, kao i za veze između orjunaškog pokreta i fašizma, koje su uz svoj duhovni, imale i politički/oružani posljedak. Naime, futuristička maksima L' Italia sopra tutto, u talijanskoj fašističkoj ideologiji postala je aksiom političkog djelovanja ( Sve za državu, ništa mimo države!), dok je u orjunaškom pokretu pretočena u: Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!

           3.b.2) Naizgled literaran, političku/ideološku motivaciju ima i prijevod Palazzeschijeve[37] pjesme Bolesna česma. U prijevodu istog autora (Krst.) pjesma ne reprezentira samo poetiku neslužbenog ali čistog futurizma, kojemu je Palazzeschi najznačajniji predstavnik, nego priziva i jedan nedovoljno istražen i kritički (ne)osvijetljen kontekst. Naime, poznato je da Palazzeschijeva pjesma predstavlja svojevrsnu parodiju danuncijevskog lirizma i "istovremeno je iskazivanje nemoći (njegova) pjevanja".[38] Ako se zna za negativan odnos koji su orjunaši iskazivali prema D' Annunziju i njegovoj megalomaniji, što je jedno od identifikacijskim mjesta njihove ideologije, uvrštavanje Palazzeschijeve pjesme na svoj način ne isključuje i te konotacije. Ta nam se misao čini upotrebljivom znamo li da su orjunaši u svojoj isključivosti i mržnji spram ideoloških protivnika ( a Talijani to jesu i s njima se trebalo obračunati čvrsto, "po mjeri naše rase"!) koristili sva sredstva i birali sve načine da ih se ocrni i eliminira iz javnog djelovanja.        

        4.) Naš članak pokazuje da je futurizam i u splitskoj sredini, uostalom kao i u hrvatskoj književnosti u cijelosti, imao znatan odjek i praktičnu književnu (političko-propagandističku) verifikaciju. Uz Čerinin ( i Tartaglijin) proglas Ujedinjenjem Oslobođenju, u kojem su elementi futurističke poetike zadobili primjereno borbeno ruho - s ciljem da uzbude mlade duše i potaknu političke promjene – dva izložena priloga svjedoče o dugoj inkubaciji i prisutnosti futurističkih literarnih ideja u splitskoj, odnosno hrvatskoj sredini. Razvidno je da su se s futurizmom splitski autori, ponajprije Čerina, Čičin-Šain, Tartaglia i dr. upoznali za svojih talijanskih boravaka, pa su ih kao receptivni autori prenijeli i na domaće književno tlo. Učinili su to jer je riječ o novom književnom pokretu i literarnim idejama, ali i zbog činjenice da su agresivnost i bojovnost - temeljne odrednice futurističkog pokreta – izravno korespondirali s ideološkim i političkim nastojanjima nacionalističkih omladinaca usmjerenih na stvaranje zajedničke jugoslovenske države. Književnost je, kako pokazuju primjeri, opet iskorištena u društveno-političke svrhe, uostalom kao i mnogo puta tijekom povijesti!