Ivan J. Bošković

Legenda, predaja – živa književnost (Sv. Duje u hrvatskoj književnosti)

Od najstarijih vremena legenda o svetomu Dujmu sastavni je dio splitskoga društvenoga života. Utemeljena dijelom na povijesnim izvorima i dokumentima, a dijelom dograđivana zakonima pučke imaginacije, legenda o splitskomu svecu s vremenom je dobivala novo ruho i novim i raskošnijim oblicima i izrazom svjedočila duboku vezu grada i njegova zaštitnika. O tomu postoji mnoštvo materijalnih dokaza (skulptura, slika, oltara), književnih ( legenda, epilij, poema, pjesme, impresije, asocijacije, prizori, slike…) i glazbenih sadržaja (oratorij, popularne pjesme, šlageri). U njima je gradski zaštitnik opisan uglavnom svetačkim atributima i simbolima, nerijetko mitskih razmjera (zaštitnik, širitelj kršćanstva, mučenik vjere, duša grada, zagovaratelj kod Boga, simbol slobode i kršćanstva, utješitelj nemoćnih…), koji su se zadržali do danas, kako u književnosti, tako i u svijesti građana - i starijih i najmlađih.

Ključne riječi: sv. Dujam, legenda, pjesništvo, svetac, gradski zaštitnik, širitelj kršćanstva, mučenik, simbol slobode, katedrala, sfinga, Salona, Split…

 Od davnih dana Split je veliki književni citat; od carske palače do današnjih dana o njemu su napisane brojne i vrijedne književne stranice. Pohodili su ga mnogi, u različitim vremenima i različitim prigodama, ostavivši pregršt različitih slika i senzacija uokvirenih više ili manje uspjelim književnim ruhom. Stari grad[1] nazivali su i "svemirskom šalom", "gradom zaborava", "velikom zagonetkom" [2], "gradom – teatrom", ali i teatrom u gradu, ne manje i "gradom – slučajem" ili pak "slučajno – gradom" i sl. Razlozi splitske povlaštenosti brojni su; i dok se lokalna predaja diči da je sagrađen na "najlipšem dilu svita", djelić razloga vezuje se za njegova utemeljitelja, cara Dioklecijana. Povukavši se u mir palače koju je gradio za svoje utočište, priznajući tako "štetu nanesenu svojom nerazboritošću [3], od nje je napravio središnje gradsko uporište, buduću okosnicu i vertikalu grada, konstantu njegove (povijesne) memorije.

Povijesna je znanost suglasna da je "palača rodila grad" onoga trenutka kada je iz obližnje Salone u nju prenesena (nad)biskupija. Kako kaže Toma Arhiđakon[4], učinio je to Ivan Ravenjanin; pri tome je carev mauzolej oslobodio "poganskih idola" i u njega prenio moći solinskih / salonitanskih mučenika (Dujma i Staša), dva bočna oltara stolnice posvetio je Uznesenju Marijinu na nebo, a mali hram, zapadno od mauzoleja, pretvorio u krstionicu.  

            Svetac zaštitnik i gradska tradicija duboko su povezani i neodvojivi, kao što su često neodvojivi povijesni dokumenti i govor predaje. Od činjenica, više ili manje stvarnih i provjerljivih, "vjerska dramaturgija i pučka mašta" na svoj je način gradila slike, prispodobe, priče; prepričavala ih, dograđivala, proširivala i zapisivala. Mnoge od njih zapamćene su u više varijacija i inačica, čime se potvrđuje bogatstvo pučke mašte i sposobnosti njezina djelovanja. U svakoj od njih uvijek postoje zajednički sadržaji, koji se rijetko mijenjaju, ali je različito pripovjedačko ruho, u kojemu do izražaja dolazi umješnost i sposobnost pripovjedača, kazivača ili pak zapisivača. Kako navodi Rapanić, uvijek se u "povijesnom pamćenju i u pojedinačnom sjećanju ljudi prenosi ona nepobitna jezgra, ona prva realnost koja svecu i njegovoj biografiji daje argument istine i točnosti".[5]        

Legenda, "štenje, životopis, štivo koje je u vezi sa svecem zaštitnikom" ili pak  "kratko, zanosno, religiozno pričanje o životu ili mučeništvu svetaca"[6] , kako ističe književna znanost, ne nastaje odjednom. Prema zakonima usmene predaje, stvarni povijesni događaji s vremenom dobivaju nove sadržaje, dolazi do izmjena i preinaka, povijest se preobražava u – pri/povijest. Život i priča se isprepleću, nadopunjuju, mijenjaju uloge i značenja, tako da je ponekad teško razlučiti povijest od pripovijesti i kazati što čemu prethodi. K tome još i dograđena s mnogim detaljima, posebno onima koji ističu svečevu patnju, njegovu hrabrost i plemenitost, kojima se treba diviti, slijediti, poštovati i oponašati, takva priča nerijetko dobiva takva svojstva da i danas posjeduje zanimljivost i privlačnost koja ne ostavlja ravnodušnim. Kako povjesničare, koji se zanimaju njezinom povijesnom dimenzijom, tako i one sklone literaturi i umjetnosti.

            Vrijedi to u cijelosti i za legendu o sv. Dujmu, splitskomu zaštitniku.

            1.) Dujam, sveti (lat. Domnius, Doimus; hrv. i: Duje). "Solinski biskup i mučenik (III. stoljeće). Predaja ga stavlja u I. stoljeće i smatra apostolskim učenikom. Po splitskoj legendi on je podrijetlom iz Sirije. Obratio se na kršćanstvo propovijedanjem sv. Petra i krstio u Antiohiji. Zajedno s Pankracijem i Apolinarom pođe kao pratilac sv. Petra u Rim, odakle ih on uputi propovijedati u ostale krajeve; Pankracija na Siciliju, Apolinara u Ravennu, a Dujma preko Jadranskog mora u Salonu, glavni grad Dalmacije. Pošto je ondje osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćansku vjeru, podnese mučeničku smrt. Po nalogu Maurilija, upravitelja gradskog, pošto je prije njega pogubljeno još četrdeset i pet dalmatinskih mučenika, bude mu odrubljena glava. Tijelo mu je iz Solina preneseno u Split, i on se štuje kao glavni zaštitnik toga grada. Prikazuje se u biskupskoj odori, s palmom i prvostolničkim križem".[7]

Salonitanski biskup i splitski patron sv. Dujam povijesna je osoba. Porijeklom iz Sirije, živio je u drugoj polovici 3. stoljeća, pogubljen je 10. travnja 304. godine, za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana, a pokopan je na groblju na Manastirinama. Oko groblja, Dujmova i Stašova, kako navodi Rapanić [8], sagrađene su bazilike, a s vremenom je uspostavljen i kult, štovanje njihovih posmrtnih ostataka. Kada je ubrzo proglašena sloboda ispovijedanja kršćanske vjere, oko njihovih grobova nicali su novi grobovi, koji su uspostavljeni kult još više povećavali, posebno kada su kosti/relikvije mučenika bile prenesene u Split. Taj čin, po svemu, bio je dostojanstven, popraćen sadržajima istinske pobožnosti. Izražavajući tim činom svoj odnos prema svecima i njihovoj mučeničkoj žrtvi, u svijesti građana oni su dobivali atribute moćnih zaštitnika i zagovornika na nebu, pa im se i narod utjecao u životnim nedaćama.       

Običaj štovanja zaštitnika, poznato je, ima korijenje u dubokoj povijesti, u štovanju kućnih i gradskih božanstava. S uporištem u antičkom svijetu, izraze štovanja zaštitnika preuzima i kršćanstvo, prilagođavajući ga svojem poimanju svijeta, koje u svemu uvijek vidi izraz božanskog nauma i promisli. U tim izrazima štovanja uvijek je apostrofiran značaj svečeva (zaštitnikova) kreposna života, njegovo mučeništvo i okrutna smrt. Uzdignuti na razinu svetosti, mjesni sveci /zaštitnici štovani su u katedralama, posvećivani su im glavni oltari ( gdje se u posebnim (sveto)hraništima čuvaju njihove relikvije!), prikazivani su u skulpturama i reljefima ugrađenima u gradskim vratima ili pak istaknutijim mjestima. S vremenom je slavljenje sveca zaštitnika postalo obveza, ozakonjena gradskim aktima (statutima)[9], sa svim izrazima liturgijskog i pučkog slavlja.  

To iskazivanje zahvalnosti i počast svecima, "koreografirana, drama-tizirana, dapače i režirana rukom stoljetnih nepoznatih i nepotpisanih stvara-laca kojima je snaga izraza u neskrivenoj iskrenosti i u privlačnoj naivnosti"[10] s vremenom je gradila legendu koja, modificirana, urasta u naše vrijeme i dio je njegove društvene svijesti.

Naslovnik splitske katedrale i zaštitnik grada Splita, sv. Dujam, još od srednjega vijeka sastavni je dio splitskoga društvenoga života. Od tada pa do danas njegovo je slavljenje duboko ugrađeno u predaju i memoriju grada i jedan je od njegovih ključnih datuma. Iako je u njezinim naslagama često vrlo teško razlučiti što pripada legendi i predaji, a što je povijesni podatak, zapise o sv. Dujmu nalazimo u Historiji Salonitani kroničara Tome, kao i u rukopisu nepoznatog kompilatora iz 15.-16. stoljeća poznatom pod imenom Historia Salonitana Maior.

2.) Splitski kroničar Toma Arhiđakon (oko 1200.-1268.) školovao se u Splitu i Bologni. Vrativši se nakon školovanja u Split, bio je notar, potom kanonik te arhiđakon splitske crkve. Napisao je Historiju Salonitanu ( Solinska povijest), u kojoj opisuje povijest salonitanske i splitske crkve od polovice 13. st. do vremena u kojemu je živio. Osim crkvene povijesti, u svojem djelu arhiđakon opisuje i mnoge događaje iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti. Iako u njegovim opisima ima podosta znanstveno prijepornih podataka – budući da su zapisi pisani izrazito subjektivno, na temelju todobnih općih znanja o prošlosti, legendarnih tumačenja, sačuvanih izvora i osobnih domišljanja – imaju veliku kulturološku vrijednost. O sv. Dujmu Toma piše na tri mjesta. Njegove zapise donosimo u cijelosti.[11]

III. O Svetome Domniju i svetomu Domnionu      

I tako je blaženi Pavao apostol bio prvi, koji je od Jeruzalema do Ilirika ispunio sve Hristovim evanđeljem. Ali ipak nije on sam ušao u Ilirik propovijedati, nego je poslao svoga učenika Tita, kako on kaže (u poslanici) Timoteju. Krescent je otišao u Galatiju, Tito u Dalmaciju. Dakle, ovaj blaženi Tito, došavši u Dalmaciju i propovijedajući ovim narodima slovo spasenja, nije dugo vremena onamo ostao, nego čuvši, da je blaženomu Pavlu bio od upravnika Festa naređeno, da pođe u Rim, smjesta je, okanivši se svega i pretekavši ga, čekao njega u Rimu. Kad je blaženi Pavao onamo došao, ondje je dulje vremena riječ božju propovijedao. A kad je po duhu svetome saznao, da se u istom gradu mora ispuniti njegovo mučeništvo, pobrinuo se da donese uredbe o crkvama u Grčkoj. Zbog toga nije blaženoga Tita ponovo poslao u Dalmaciju, nego u Grčku, gdje je bio više poznat, postavivši ga za biskupa na otoku Kreti.

            Mjesto njega blaženi Petar, glava apostola, uputi nekog svog učenika, po imenu Domnija, Sirca po narodnosti, po domovini Antiohljanina, da propovijeda narodima Dalmacije slovo života, što je započeo Tito. Blaženi Petar bio je naime ustanovio, da se više svećenstvo kršćanske vjere po pojedinim gradovima čitavog svijeta onako rasporedi, kako je to od starine bilo ustanovljeno kod gentila. U onim, naime, gradovima, u kojima se bili gentilski predstojnici, koji su se nazivali protoflamini, učinio je, da se zarede biskupi, a u metropole provincija, gdje su bili arciflamini, mislio je, da treba postaviti nadbiskupe. Zato je preko obala Jadranskog zaliva uputio tri biskupa: Apolinara u Ravenu, koja je metropola čitave provincije Emilije, marka evangelistu u Akvileju, koja je stajala na čelu Venecije i istre, a Domnija je uputio u Solin, koji je bio glava Dalmacije i Hrvatske. U ovom je gradu, dugo vremena propovijedajući i mnoge ljude po čitavoj provinciji od zabluda poganstva obraćajući, sakupio Hristu ne malu crkvu i ondje je sretno prolivenom krvlju proživio rvanje svoga mučeništva. Od njegova, pak, preistaknutog apostolskog dostojanstva svi njegovi nasljednici dobivaju nadbiskupske znakove od apostolske stolice. A njega su mučili sa mnogim drugima, koji su ga pretekli za mjesec dana u slavi mučeništva.

            A potom, u vrijeme dioklecijanskog i maksiminijanskog progonstva, bio je drugi mučenik slična imena, koji se riječju Domnion malo razlikuje od imena biskupa Domnija. Ali ovaj je bio jedan od kubikularija tiranina Maksimijana. Budući da je, dakle, ovaj Domnion uživao kod cara preimućstvo veće ljubavi, on je sam čuvao carsku krunu, koju je u za to određenim prilikama stavljao na carevu glavu, a bio je potajno kršćanin. I kad je vidio, da Maksimijan toliko okrutno bjesni protiv kršćana, da je mnoge odvratio od svete nakane, on je sam kao najkršćanskiji i najpobožniji sokolio mučenike, da ustraju do kraja u svetoj nakani; tada je njima pružio priliku, da umaknu tiraninovu bijesu i da skrenu u grad Rim. Kad je to Maksimijan doznao, žešće se u mahnitom proganjanju na nj razbjesnio, tako da će na prvo ispovijedanje kršćanskog imena, lišen kraljevskog odijela, smjesta pretrpjeti smrtnu kaznu, osim ako ne prinese žrtvu idolima. Ali blaženi Domnion, čuvajući se tiraninova bijesa, bježeći žurio se u Rim. I dok je išao Klaudijevskom cestom, u blizini nekoga grada, što se zove Julija Hrizopolis, carevi ga sateliti, koji su za njim trčali, napadoše i pokolivši ga, trgnutim mačevima odsjekoše mu glavu. A kaže se, da je sam mučenik božanskom moći vlastitim rukama sa zemlje svoju glavu podigao i ondje neku rijeku, koja se zove Sitirion, sigurnim koracima prešao, i onamo zakopan, neko je vrijeme počinuo. A kad je Gospodin preko njega mnoga čuda učinio, iz mnogih su se provincija, da steknu zdravlje na isto mjesto stjecali. Tada građani Solinjani, jer je imao isto ime kao blaženi Domnije biskup, krenuvši, ugrabe tijelo blaženoga Domniona (i) sa velikim poštovanjem smjeste ga u Solinu. Zbog toga, radi podudaranja imena, mnogo se puta riječ Domnion za ime Domnija, i obratno, zabunom piše.

            U isto je vrijeme blaženi Staš Akvilejanin podnio mučeništvo u Solinu za ime Hristovo. (str. 23-25)

XI. O prvom splitskom nadbiskupu Ivanu

            Međutim papa pošalje nekog legata po imenu Ivana, rodom Ravenjanina, da, putujući po dalmatinskim i hrvatskim krajevima, spasonosnim opomenama poučava kršćane. U solinskoj, pak, crkvi od vremena uništenja nije bio zaređen biskup. Prepoštovani Ivan počne, dakle, poticati kler i narod, da bi morali u svojoj sredini obnoviti nadbiskupiju staroga grada, što je njima bilo veoma milo i ugodno. Tada, pošto se je sastao kler, kako je bio običaj, svi složno izaberu gorespomenutog Ivana. Pošto ga je gospodin papa konsakrirao, pristupio je kao dobar pastir k svojim ovcama ne sa namjerom da zgrće novac, jer je tada crkva bila veoma siromašna, nego je gorljivo tražio duhovno bogatstvo svesrdnim nastojanjem oko spasenja duša. Njemu je apostolska stolica dala, da povlasticu svega ugleda, što ga je od starine imao Solin, dobije splitska crkva.

            Tada započne uređivati crkvu i kler, nastojati oko nauke, posvećivati se propovijedanju i posao pastirske službe veoma brzo vršiti. obilazeći doista oblasti Dalmacije i Slavonije, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao parohije, malo po malo surove narode pridobijao katoličkom shvaćanju.

            Tada gorespomenuti Sever daruje crkvi svoj dom, koji mu je bio dopao u Splitu, kad su se povratili sa otoka, sa ugaonom kulom i palačom, određujući, da ondje bude episkopij. I ondje prepoštovani biskup Ivan prvi počne stanovati.

             A vidjevši, da narod raste u ljubavi za bogoslužjem, odmah se prihvati hvalevrijednog djela, i Jupeterov hram, koji je u samoj carskoj zgradi bio uzvišenijim zidovima podignut, očisti od lažnih idola, postavljajući na njemu vrata i prijevore. Tada urekavši svečanost posvećenja, sa svih je strana sabrao velik narod. Učinio je, dakle, od onog hrama crkvu, posvetivši je u velikoj pobožnosti i veselju svih, koji su se bili okupili, u čast boga i slavne djevice Marije. A ustanovio je ondje kler, koji će svakoga dana ponizno vršiti bogoslužje. (str.40-41)

XII. O prijenosu svetoga Dujma i Staša

            U isto se vrijeme (Ivan) prepoštovani biskup počne sa građanima dogovarati, da se tijelo blaženoga biskupa Dujma, koje je bilo ostalo u Solinu, digne, te preneseno smjesti u crkvi, koja je nedavno bila posvećena. I to se svima veoma dopadne. I tako, ispitavši čas, kad će ovo moći nesmetano pokušati, pođu u Solin i ušavši u baziliku episkopija, nađu sve prevrnuto i porazbacano. Bilo je, naime, ono mjesto ispunjeno porušenim krovovima, a nagomilani pepeo požara već je bio izbacio drače i grmove tako da, premda su neki, koji su znali mjesto, još bili na životu, ipak, jer je njegov grob, sakriven u podzemnim svodovima, bio daleko od pogleda, nije se lako moglo razabrati, odakle će se dignuti tijelo blaženoga Dujma. Prekopavši, pak, zemlju i otkrivši mjesto, raku, koja se je prvo pojavila, podignu i bojeći se, da iznenada ne budu od Slavena spriječeni, velikom brzinom u Split ponesu. Kad su je otvorili, nisu našli tijelo blaženog Dujma, nego tijelo blaženoga Staša mučenika. Vrativši se, dakle, odmah idućeg dana u Solin, iz istog mjesta izvade sarkofag blaženog Dujma i prenijevši ga s najvećom žurbom u Split, s prevelikom pobožnošću postave dragocjene moći obaju mučenika u gorespomenutu Bogorodičinu crkvu, gdje zahvaljujući bogu do danas počivaju. (str. 41-42)

            3.) U Historiji Salonitani Maior sveti se Dujam spominje na nekoliko mjesta. Riječ je o rukopisu sačuvanu u više inačica, a naslov mu je dao D. Farlati. Rukopis je, kako se drži, blizak Tominoj Kronici, a u historiografiji se o autorstvu još uvijek vode rasprave. Najpouzdanije je ono Nade Klaić, prema kojemu je Historia Salonitana Maior "preinačena i nespretno složena varijanta Tomina rukopisa kojemu su dodani razni i različiti tekstovi, dopune, prijepisi, glose itd."[12]

            a.) O Sv. Domniju

            Sveti Dujam biskup, rodom je Antiohljanin, od oca Teodozija Sirijca i majke Migdonije Grknije, koje je poučio i potom pokrstio blaženi Petar, prvak apostola, prvi koji je sjedio na biskupskoj stolici u gradu Antiohiji gdje je dječak Dujam, sedmogodišnjak, božanski nadahnut, napustivši roditelje i bogatstva ovoga svijeta, slijedio apostola. (609.r.)

Prema priči, sveti ga je Petar obratio na kršćansku vjeru i uputio u Dalmaciju:

Evo sine, od svoga si djetinstva sa mnom posvuda putovao (dolazio i odlazio), a sav si nauk kršćanski naučio. Pođi na obalu Jadrana i ravno prema sjeveru, ploveći preko mora, doći ćeš u Dalmaciju, koja će po tebi za ne mnogo godina u Krista vjerovati. Pođi, mir Božji nek bude s tobom.

Dujam je, isplovivši vrlo povoljnim smjerom, došao u Salonu i počeo javno i na očigled izlagati Kristove tajne. Mnogi su tada u srce taknuti njegovim propovijedima povjerovali u Krista, pa ih je pokrstio u rijeci Salon.

b.) Zaključci Splitskog sabora 925. godine

I. Budući da je u davno doba apostol Petar poslao u Salonu blaženoga Dujma da propovijeda, utvrđuje se da ona crkva i grad u kojemu počivaju njegovi sveti ostaci zakonito dobije prvenstvo nad svim ostalim crkvama ove pokrajine i metropolijski naslov nad svim biskupijama i to tako da se po zapovijedi njezina biskupa, koji po milosti Božjoj zadrži tu stolicu, mogu obdržavati sabori i posvećenje biskup ( jer po riječima Gospodinovima "gdje bude bilo tijelo, tu će se sakupljati i orlovi". ( 628.r.) 

4.) Zahvaljujući Tomi Arhiđakonu danas je poznato da su legende (žića) o splitskim svecima bile čitane u splitskoj crkvi još od srednjega vijeka. Vjerojatno sa zametkom u salonitanskoj tradiciji, latinski tekstovi navedenih žića postojali su u drugoj polovici XI. stoljeća, a možda i ranije. Ako je vjerovati Tominoj Kronici, tekstove je – na zamolbu nadbiskupa Lovre – stilski dotjerao i preradio Adam Parižanin, koji je svratio u Split na svojem proputovanju u Atenu.

U Tomino vrijeme, dade se zaključiti, postojalo je nekoliko redakcija legendi o splitskim svecima. Uvriježilo se mišljenje da je prema njima Toma oblikovao III. i XII. glavu svoje Kronike. Latinske redakcije legendi nastale su, po svemu, kasnije. Tako je D. Farlati u Illyricum sacrum I. objelodanio šest redakcija Žića sv. Dujma, tri redakcije Žića sv. Anastazija te tri redakcije Historiae Translationis. Smatra se da hrvatski tekst Historije sv. Dujma nije do li prijevod s latinskoga, prema Fancevu nastao u 15. st. To je prijevod triju zasebnih tekstova: Žića sv. Dujma; Žića sv. Staša; Prinesenja teles sv. Staša i sv. Dujma iz Solina grada u grad Split. Žiće sv. Dujma prijevod je tzv. trećeg života i muke sv. Dujma, što ga je Farlati objavio na str. 418-419. svoga djela i pripisao ga Adamu Parižaninu. Sva tri teksta, kako je poznato, čuvaju se u Marciani.

Kao i u drugim legendama, i u legendi o sv. Dujmu podosta je nerazjašnjenih mjesta i nejasnoća. Stoga ih, bez obzira na povijesne sadržaje, treba čitati kao književnost, kojoj je pučka imaginacija dodavala podosta čudnih zgoda i nevjerojatnih detalja.

Splitske legende (Žića sv. Dujma) u staročakavskom obliku nastale su u 16. stoljeću, a sačuvane su u rukopisima franjevačke biblioteke u Dubrovniku.  

Donosimo ih u cijelosti:

I.                   Šten'je života i muke blaženoga i sfetoga Dujma arkipiskupa solinskoga

Lekciun parva

Hteći ja pisati život blaženoga sfetoga Dujma arhipiskupa solinskoga i mučenika Isukarstvova i podobnim načinom hoću počati od roditelji njegovi, od kih ne samo rojem bi, da i karstjen u viru Isukarstovu kako nahodimo.

            Teodosi poni grajanin mista od Antioke a istočajen sirianin,človik bogat i plemenit i u sfakoj dobroti izvarstan, a ništar ne manje poganin od Migdonie garkinje žene sfoje, jima sina komu izdi ime Dujam. Vladajući poni u to vrime apostol crikvu od Antiokie i pripovidajući Isukarsta, obrati se Teodosi i odvarhši blud idolski zajedno ženom sfojom i sinom karsti se. Da Dujam blaženi, pokle pria karst, za sfe da biše dite od sedam lit, nadahnut duhom sfetim i jure vrući ljubavju Isukarstovom, ostavivši roditelje sfoje naslidova Petra Apostola. Ne smisli on mladost sfoju, ne smisli didinu ni bašćinu, ne pogleda na očeve ni na metrine molbe, ne pogleda na blago segasfitnje, da pogardivši sfaka, odluči u pameti sfojoj iskati samo blago nebesko, ko ni tarma izisti, ni lupež ukresti može. Učinifši se poni učenik Petrov do malo vrimena i meštru sfomu i tovarišem, a to jest Pangraciu i Apolinaru, ki potontoga jedan u Raveni, a drugi u Cicilii biše biskupi, drag njim bi kako brat. Potontoga Petar, jure obrativši sfe mistjane od Antiohie na viru Isukarstovu, s rečenimi učenici odpraviv se k mistu Rimskomu, boleći se i milujući da misto poglavito i ko sfitom obladaše biše se podložilo na službu idolsku i djavalsku. Meu to vrime, putujući tako pojdoše Cezareu, Sebast. U ko godir misto dojdihu viru Isukarstovu smino i prez straha pripovidahu, i pripovidajući tako pojdoše Cezareu, Sebast, Kapadociu, Galatinu, Pont, Bitiniu, Efes, Patmos i Atene i napokon dojdoše na usta od Tivera i pakla u grad Rimski, gdi Petar mnozih budući obratio na viru Isukarstovu poželi u sarcu sfomu da bi i ostale sega sfita od bluda poganskoga odvratio i oslobodio. Pangracia sam odpravi u Ciciliu, a Apolinara u Ravenu, a Dujma blaženoga u Solin, sfakoga u sfomu mistu piskupa naredivši.

            Dujam poni lipim vrimenom more pribrodivši dojde u Solin i skrovita Isukarstova i muku njegovu očito u sfuda poča pripovodati. Tada mnozi, i razlozi od sitine i veličanstvom od čudes taknuti u sarce, pogardifši idole, obratiše se na viru Isukarstovu, a Dujam blaženi vodom od rike Solinske karstajaše ih.

            Tada niki filozof, po ime Pirgi, čineći se razuman i budući veće podan na vuhlen govoren'ja nere na istini razum, Dujma sfetoga naskoči, zač laž ne može prilikovati istini, usilova se pokazati da po razlogu od filozofie i on biše našao da se ima jedan bog virovati i od njega da se pamet rodila, i potontoga da je duh izašao, kako da bi bilo trojstvo, ko Dujam sfeti pripovidaše, i da i on tako daržaše kako biše slišao. Ništar manje, kada dojdošena to da mu pokaže da Trojstvo blaženo biše u jedinstvu, i da otac i Sin i duh sfeti bihu tri kriposti a jedan Bog, ne mogući toga pametju doseći sfojom, ni razlogom ni mudrosti smisliti, kako jednu stvar od ništar pogardi. Ostavivši poni njega u sliposti i bludu njegovu, Dujam blaženi, da naukom od spasen'ja ostalih na viru obrati, zlamen'ji i čudesi govoren'je sfoje potvarjujući, a to jere stvar pričudnu htiaše pokazati, to jest da Isukarst rodi se od dive Marie i da on jest Bog i človik, ki bi propet i pokopan i treći dan uskarsnu i pojde na nebesa, i čudesa ka čini da je sam človik nebi jih mogal dilovati, i po taj način sfih onih kih segajsfitnje likarie ozdraviti ne mogahu, on sam uzazvavši ime Isukarstovo sfih ozdrafljaše, a kako bi Bog tu oblast dao človiku, ako bi istinu ne pripovidao.

                                    Lekciun druga

Potontoga, budući se umnožao broj virujućih, Dujam blaženi sazida Cirkvu, ku u ime blažene bogorodice Marie karsti, ke jošće miri vide se, i ona sama, po rasutju grada Solinskoga, cilovita jest ostala.

            Tada Dujam sfeti, misleći kako bi raširio viru u ime Isukarstovo, naredi Redofnike i diake i posla ih po vladan,ju od dalmacie, ki u malo vrimena malo ne sfu Dalmaciju izbaviše od idolske službe i bogu prikazaše.

            Potontoga, buduć jure sfaršio trude istine i sfaršane ljubavi, i približajući se vrime da prime plaću slave nebeske, govoreći Gospodin: o slugo dobri i verni, zač si u malu bil veran, varhu mnozih hoću te postaviti. Hodi u vesel,je gospodina tvoga, Maurilij, knez Solinski, sideći na pristolju sfome, zapovodi da Dujma sfetoga pridanj dovedu, gdi redovnici idolski počaše ga sfaditi da boge njih pogarjuje i novu viru pripovida protiva zakonom cesarovim, a to jest da je jedan Bog (i) Isus sin njegov propeti. Tada Maurilij upita Dujma blaženoga, kako mu ime biše, tkoli mu bihu roditelji i gdi se biše rodio. A on mu skaza ime, grad, roditelje, i da je sitino Karstjanin: i da sam na to ofdi poslan da Isukarsta pripovidam, a idole, lažne boge vaše potlaču.

            Tada oni iznesoše Zakon Vića i puka Rimskoga, u kom zapovidahu da ako bi se tko našao u daržavi i vladan'ju Rimskoga gospostva, ki bi takove riči pripovidao, a ne htio Bogom posfetilišće učiniti, da mu se ima usići glava, ali razlike muke zadati i tako umoriti. Ku stvar slišavši muž sfeti reče njim: " Ne pristrašajte me timi rič'mi. Zač ja Isukarsta, sina božjega, i viruju i pripovidam, a boge vaše pogarjuju i pritnjami vašimi raugam se. Muke sfake čini varh mene, zač sam pripravan pria afaka tarpiti, nere istinu božju zatajati".

            Vidjevši tada Maurilij da ga Dujam sfeti pogarjuje, obrati protiva njemu saržbu sfoju i zapovodi ga staviti u tamnicu. Potontoga, čini ga izvesti vanka i usilova se kako bi ga dar'mi i časti priobratio, mnoga mu obitajući, ako bi hotio Idolom posfetilišće učiniti. A on mu tada reče: "O Maurilij prezpametni, toli ufaš da me ćeš dari privariti? A nisam li ja mnogo blago očevo dobrovoljno ostavio, da z ubozim Isukarstom u uboštvu živu? Ni od potribe Karastjaninu blaga toga, da vire i kriposti božje, kimi blago nebesko, ko nigdar nima konca, dobiva se".

            Videći tada Maurilij da mu je sfe zamani, zapovidi da ga gola sfuku i nemilostivo izfruštaju. I fruštajući tako Dujma sfetoga, skupi se mnoštvo karstajani u polači knežjoj i naglo naskočiše Mautilia od velike žalosti, škripljući zubi nanj i psujući ga i govoreći mu da nepravedno čini človika prava tako pogarjeno osramotiti i mučiti. Saržbom ganut čini izajti mnoštvo oružnikov i uhiti četardeset od njih, ki ne hteći idolom pokloniti se, čini njin oni čas glavu usići, kih telesa onu noć od karstjani od onuda biše dvignuta i na podam gore Mosorske pokopana.

                                                            Lekciun tretja

            U tej dni, čineć se stvari zgora rečene, sin jedini Febronie udovice priminu. Koga otac, po ime Dignu, vlastelin rimski, biše bil knez u Solinu. Smartju koga i Maurilij i vas grad boljaše se, i tako poče pripravljati Dujma, da u njemu pokaže kolika je kripost Isukarstova, ne bi on viroval da kripostju božjom to čudo more učiniti, nego čar'mi. Da hoteći po sfaki put da bi toga martvaca uskrisio, hti pokazati da će virovati u Isukarsta, ako po uzazvan'ju njegovu oni ki biše priminuo uskarstne.

            Nato Dujam sfeti reče Mauriliu: "Za sfe da znam da te je djavao po ta način sfezao, da po niedan način ne moreš virovati istinu, da za ćića onih ki viruju i ki imaju virovati, neka ne posumnjiš da Isukarst ne može to učiniti i ovoga martca na život povratiti". Pristufivši k martcu i pokljeknufši na kolina i stisnufši ruke i dignufši oči k nebu, učini molitvu i zapovidi martcu da u ime Isukarstovo opet prime duh i stane na noge sfoje i žive opet varhu zemlje. I jedva Dujam sfeti to biše izrekal, i usta se ( martvac) mladac, komu se činjaše da ne biše od marti uskrišen, nego oda sna uzbujen.

            Vidifši to čudeso mnozi obratiše se na pravu viru, a Maurilij za sfe da biše veseo o uskrišen'ju onoga mladića, ništar manje u slipošći sfojoj ukamenjen osta, zač jure toliko se biše ukripio u neviri sfojoj, da niedna čudesa ni zlamen'ja ne mogahu sarce njegovo omehčati. A neka bi barže Dujam sfeti pogubljen, Redofnici Idolski počaše mnoge dare Mauriliu obitavati, a z druge strane prititi mu da se čuva pustiti toga človika živa i ne pokarati ga kako zapovidaju zakoni cesarovi, zač bi moga on biti pokaran, ali pogubljen, ali iskupiti iman'je sfoje i prognan biti za cića toga.

            Timi rič'mi stisnut budući Maurilij ništar ne karzmavši učini odluku po ovi način: "Dujma, ki čini protiva zakonom cesarovim i pogarjuje boge naše, zapovidamo pogubiti"! I oni čas izvedši ga izvan grada, pokle učini molitvu, klečeći na kolinih, glavu mu usikoše.

            Dujam poni sfeti, mučenik slavni, na sedam dan miseca maja ostavifši sfit, pojde na nebesa prijati krunu neumarlu od onoga, za koga ljubaf smart pria. I (u) ovo misto, gdi biše priminuo, onu noć od karstjani bi pokopan. Potontoga do malo lit, pokla prista proganjan'je karstjani, tilo blaženoga bi uneseno u grad Solinski i u zgora rečenu Cirkvu blažene Dive Marie postafljeno.

            Zatim na vrime rati od Goti, grad Solinski budući do dna razvaržen i razvaljen, grajani Solinski pobigoše na otoke i potontoga do nikoliko vrimena vratiše se i u polači Dioklecianovi ka je nigdi tri milje daleko od Solina, nastaniše se i tenpal, ki od pogani Jovetu biše posfećen, izvarhši vanka idole, po Ivanu Arhibiskupu uime blažene bogorodice Marie karsti se i tilo rečenoga blaženoga mučenika, ki biše iz Solina doneseno unj postaviše, gdi deri do dne danaskoga u veliku pošten'ju stoji i štuje se, čineći mnoga čudesa i zlamen'ja. Koga molbami mi (utecimo se) stanovito da nas sfemogući bog pomaga i brani oda zlaa i život vičnji obituje s pomoćju gospodina našega Isukarsta, ki s otcem i z duhom sfetim žive i cesaruje, bog po sfe vike vikom. Amen.

            5.) Stara koliko i grad Split i od njega neodvojiva, legenda o sv. Dujmu zadržala se sve do današnjega dana, nimalo ne izgubivši od svoje životnosti i privlačnosti. Štovanje sv. Dujma, osnaženo gradskim aktima, postalo je i ostalo neodvojivim dijelom gradske društvene zbilje, čemu je svoj nemjerljiv doprinos dala i književnost. Njezine uloge zacijelo je bio svjestan i gradski čelnik Parceval Ivanov, potičući da se "radi vječnoga spomena istraži… i u pjesnika plemenito porijeklo grada". Nije stoga iznenađenje da nema ovdašnjega pjesnika (pisca) koji o gradskom zaštitniku nije ostavio pisani trag. Vrijedi slično i za druge umjetničke oblike i izričaje (slikarstvo, kiparstvo, glazba…).[13]

            Kada je riječ o književnosti, s razlogom se može reći da je sv. Dujam trajan pjesnički motiv ovdašnjih umjetnika, ali i onih koji su se, različitim povodima i prigodama, našli u carskomu gradu. Od Tomine Kronike do današnjih dana o gradskom su zaštitniku napisane brojne stranice vrijednih književnih svojstava, svejedno je li riječ o umjetničkom ili pak pučko-popularnom izrazu.

            Uz himan Svetoga Duje[14] iz obrednog priručnika za svetkovinu sv. Dujma, vjerojatno najpoznatije pjesničko ruho splitskoga sveca:

            Zdravo, Dujme

            mučeniče

            Splita grada

            zaštitniče

            Upravljamo k tebi glas:

            Zdravo sjajni naš bisere

            koji svjetlom svete vjere

            ti pokaza nam spas!

            U tebi je naša nada,

            procvat svaki našeg grad!

            U tebi nam pomoć sva:

            Oj, pastiru, oče mili,

čuvaj, brani i zakrili

nas od svakog teškog zla!

(…)   

u umjetničkoj književnosti prvi spomen sv. Dujma nalazimo kod Marulića. Otac hrvatske književne riječi i gradski uglednik zacijelo je poznavao legendu o sv. Dujmu i bio štovatelj gradskoga sveca, a bez sumnje je sudjelovao i u gradskoj procesiji i fešti koja se svake godine organizira svecu u čast. Premda je sv. Dujam u splitskoj društvenoj svijesti percipiran kao oličenje hrabrosti i ustrajnosti, posvećenik sv. Petra i kršćanski mučenik, Marulić ga ne spominje u svojim parabolama spravljenima po "životu svetaca". Spominje ga u svojim polemičnim epigramima upućenim splitskoj prvostolnici:

Evo ti, Dujme, hram, a neka se Jupiter nosi –

            Jupiter, tobožnji bog, sve što se štovalo s njim![15]

            Nakon Marulića, koliko nam je poznato, sv. Dujma spominje Jerolim Kavanjin. U Povijesti vanđelskoj…[16] ( poznatijoj kao Bogatstvo i uboštvo ) Kavanjin sv. Dujma spominje posredno, u pjevanjima VI. i XVI., vezano uz Ivana Dražića, splitskog kanonika koji je u Veneciji 1706. godine tiskao spjev Proslavljenje Svetoga Dujma, prvoga arhibiskupa solinskoga, branitelja Spljeta grada i svoijeh država, sve Hrvatske zemlje poglavice:

            7.

            Rabski čelnik Petar stari,

            Dujam za njim, ki tu side,

            Šimun, koga Rim nadari

            kripostima, pak uzide

            na srid grada Oserskoga,

            znana muža razumnoga.

            19.

            Bogoljubni Paski Petar,

            ki udignu svetom Dujmu

            od stin bielih veomi hietar

            i liep oltar i kapujmu,

            biskupi staru sgradi

            i o crkvenih molbah radi.

                                                ( Pjevanje šesto)

            80.

            Naš pra-biskup Dujam prvi

            Petra učenik apostola,

            ki se za puk opra u krvi,

od poganstva da ga ohola

priobrati k Isukrstu

u propovid i u krstu.

                               (Pjevanje šesnaesto)

Spomenuti Ivan Dražić (1655. – 1739.) splitskim je kanonikom postao 1706. godine. Književnošću se počeo baviti u kasnijoj, zrelijoj dobi, a Kavanjin ga časti kao "krasna spioca duševnoga". Uz hagiografski epilij Proslavljenje sv. Dujma…, napisao je i religioznu poemu Ljepost duše koja, po svemu, nije nikada ni objavljena. Ni ostali Dražićev književni rad nije imao bolju sudbinu; kritički neobrađen, k tome i netiskan, ostao je nepoznat književnoj historiografiji i javnosti premda bi – da su mu djela bila objavljena – zacijelo privukla pozornost.

Svojim književnim djelom Dražić se, potvrđeno je, očituje nasljedovateljem dubrovačke književne baštine, njezina književnog jezika i stila. Kako ističe D. Fališevac[17], za " njega dubrovačka kultura nije samo duhovna baština, nego ima status nacionalne književne tradicije".

Hagiografski epilij, što je žanrovska odrednica Proslavljenja svetoga Dujma ima oko 650 stihova s rimom abab; ispjevan u osmeračkim katrenima, epilij pripovijeda legendu o sv. Dujmu ( i sv. Stašu), naslanjajući se na činjenice salonitanske legende i tradicije. Dražić se legende pridržavao dosta vjerno, pri čemu je, ističe Fališevac, u djelu "spajao elemente legende koja pripovijeda o Dujmovu životu s elementima legende koja govori o prijenosu njegovih posmrtnih ostataka iz Solina u Split".[18] Glavnu pripovjedačku liniju pri tom je dograđivao i proširivao detaljima rodoljubnog sadržaja, a sve zajedno ispreple-tao teološkim razmišljanjima i reminiscencijama.

Epilij je sastavljen od tri dijela. U prvome pjesnik, nakon što je označio temu o kojoj će pjevati, zaziva sv. Dujma da mu pomogne broditi po sinjem moru, pri čemu će "zrake svetog Dujma" kao "sunce odagnat (će) sjene na njegovu putu". Također spominje i rodni grad Split, kojemu je dato da slavi sv. Dujma (" SLAVE pjevat htje ma vila /DUJMA, Višnji kijem ga uresi,/koga Spljetu sreća mila / BRANITELJA da s nebesi".), ne skrivajući da u svojem pjevanju želi slijediti i oponašati Marula, nazivajući ga "(…) MARULO glasoviti / koji ime vičnijeh vijeka / svijem krepostim htje dobiti ".

Po uzoru na "stare poete", Dražić zaziva Dujma i svoju muzu kako bi mogao ispjevati pjesmu u "slovinskime" jeziku i slavu mu pronijeti kroz vjekove. Oponašajući topiku i rekvizitarij todobne epike, Dražić pjeva o Dujmu portretirajući ga detaljima poznatima iz salonitanske legende.

U pjevanju drugom priča o sv. Dujmu razvija se u Solinu, u kojem vlada poganin Maurilij. Dražić ga uspoređuje s Luciferom, koji u svojoj zloći i poganstvu poziva Dujma da mu se pokori. Taj detalj pjesnik koristi kako bi Dujam progovorio o vjeri, simboliziranoj u Kristovoj slici, što razljuti Maurilija, koji poput bijesnog psa naređuje da se Dujmu odsječe glava. Prije nego što će umrijeti, sveti se Dujam obraća Bogu.

Pjevanje treće epilija počinje opisom zime ("S mrazna krila majke općene/sjever se oštri rađajući / i naravi nesmiljene / strile proć nam podižući // tmastijem platnom od oblaka / vedro nebo zaodije, / iz kamene gole hridi / navjestitelj hudih zgoda://), kojom nas priprema za u sliku proljeća koja slijedi. U Dražićevoj religioznoj simbolici metafora proljeća zapravo je sinonim i metafora vječnog proljeća/raja ("… kada milo proticaju/ tijekom hitrijem bistre vode, /stabla listjem se odivaju / i mirisno cvijetje plode".) U tom raju, po Dražiću, živi Ćaćko (sv. Dujam), kojega pjesnik slavi i veliča biranim riječima koje utječu u završni panegirik splitskomu zaštitniku:

Višnji objavi ka čudesa

umrlijem s tve SVETOSTI

Spljetu ostavi ( s' svijeh uresa)

i državam s' sve ljeposti.  

neka glase tvoje dike

jak jezici vjekoviti

od SOLINA blizu rike

s tebe VIRI glasoviti,

po kijem milos darovana

zamjera se svako vrime

do srećnijih naših dana

DUJMA s' sobom noseć ime.

Spljet tvoj neka sred veselja

Božijih bića na daleko

uzme svoga BRANITELJA

srećan da bi slave reko.

U zamjernoj čestitosti

čast noseći SVETOM TILU

kroz utjehe i radosti

glaseć svoju čes primilu.

Od nevjere stol njekada

u ljepilu i vrlini

svete vjere SHRANU sada

za izgled ga Višnji učini. ( 165-185 )

Na kraju sve završava molbom svecu mučeniku da pogleda na pjesnika i za njega se moli Vječnom ocu ("Utoliko, ti s visina / OČE sveti, nazri doli / na pjesnika i za sina / Vječnomu se OCU uzmoli // okom blagijem da pogleda / na nevoljno bjeće moje / i smrt kada dođe ne da / u pogodu djelo svoje".//) te da brani Split od "poganstva klete sile" ( "S državami Spljet tvoj brani / od poganstva klete sile, / i u stadu vjere hrani, / DOBRI PASTIRU, ovce mile."//).

Kao svojevrsni prolog epiliju stoji PIŠČEV EPIGRAM SV. DUJMU:

Prvače ilirske zemlje, kog kruna svetačka resi,

      smjerno kog štuje sveđ mora dalmatinskog val,

Dika Splita si Ti, pod čijom zaštitom svetom

     Tvoj u sigurnosti grad ugodan provodi vijek.

SVETOM PEPELU puk pred oltarom duboko se klanja,

     Ištuć dobočinstva dar: primiv ga, pjeva u glas.

Svjedok je čudesan IZVOR i blaga s nebesa Ti ruka,

     Kojom od grada si svog mnogi odvratio bič.

Biskupe dragi, s visina obazri na harnu se pjesmu

     Pobožna muza što sad pjeva je s auzonskog tla,

Gdje kao pobjednik blistaš u vječitoj svjetlosti sretan

     I gdje ko čuvar si znan budno nad stadom što bdi.

Tartarske spilje kad zvijer, da proguta me, ričući dođe,

     Ovcu, što Tvoja jest, prihvati, PASTIRU, ti.

te DVOSTIH:

Tebi na današnji dan se, o Dujme, rastvorio Olimp;

     Danas i pjesnik Ti plod srca posvećuje svog.

U Dražićevu epiliju, u kojemu je književna historiografija ustanovila elemente religiozne poeme s izvorom u djelima dubrovačkih pisaca, sveti je Dujam opisan kao: ĆAĆKO slavni i sveti; Petra družbenik; pastir; blaženi ćaćko; sveti ćaćko; slavan MUČENIK; od poganstva DOBITNIK; sveti otac; sveti MUČENIK; splitski BRANITELJ. Uglavnom, riječ je o atribucijama poznatima iz legendi o svecu i mučeniku, koje je splitski pjesnik zaogrnuo u barokno metaforičko ruho i rekvizitarij s izrazima iskrenih i duboko nadahnutih domoljubnih i vjerničkih osjećaja.

6.) Sličnim atribucijama opisan je Dujam i u stihovima Mateja Čulića ( 1769.- 1829.), splitskog kanonika i liturgičara. U knjizi Pisne duhovne različne ( "sastavljene od niki mnogo poštovanih carkovnjakov") tiskanoj u Mlecima 1805., splitski je zaštitnik opisan kao "učenik prisveti /Petra, apostola glave"; on je i "biskup blaženi", "Božji vitez hrabreni" kojemu se puk moli i "snisno prosi da primeš / Ter nam uzmoliš spasen'je / S' milostju kralaj od nebes". Za splitskog kanonika sv. je Dujam "kripak u viri / ne prista pripovidati / Isusa, koj na križ umri / I smartju život nam vrati". Inače, Čulić je sv. Dujmu posvetio nekoliko pjesama, među kojima se izdvajaju: Na dan sv. Dujma arkibiskupa solinskoga branitel'ja Splita grada i sve države; Dujme biskupe blaženi; Pohvale Dujmu spjevajmo; Biser mati, biser sin; Na sv. Dujma nadbiskupa solinskoga mučenika branitelja Splita grada i sve daržave te Na dan prinesenja tila sv. Dujma od Solina u Split grad.   

Splitskog zaštitnika i branitelja spominje i pučki pjesnik Ivan Jakaša (1795. – 1882.).[19] U Pisme od kolere godine 1836. on zaziva "(…) tri sveta tilesa/ Kim je kruna gori na nebesa:/Dujme, Stašu i Sveti Arniru,/ da sačuvaju Split za "Isusa viru " i daju zdravlje, odnesu tugu, "potirajte i smaknute kugu".

Obučen u pučko pjesničko ruho sv. Dujam našao se i u pjesmarici Srećka Dujma Karamana Marjanska vila. U Neistinitom hvalisanju sveti Dujam je mjesto susreta dvoje mladih ( "Ti si se falila / Ti i tvoja ujna / Da sam ti da prsten / Kod svetoga Dujma" ), dok se u Pjesmi o Križu spominje gradska procesija na blagdan zaštitnika.

I u Pučkim pismama Jurja Kapića, urednika Pučkog lista, koji je počeo izlaziti 1981. godine baš na sv. Dujma, 7. svibnja, sveti je Dujam našao mjesto u pjesmi Pisma o starinskom gradu Solinu, o njegovu rasulu i o dolasku Hrvata u svoju današnju domovinu:

On u dvorim idolim sagradi

Hram gizdavi, puno veličajni,

Što je crkva svetog Dujma sada

U srid Splita bijeloga grada. (…)

I u pjesmi Grgur Ninski isti autor, potpisan kao Pučki Guslar, spominje  svetog Dujma u molitvi Mosorske vile:

Da j' u crkvi svetoga Dujma

U prvašnja sretnija vremena

Pop poljički misu glagoljao,

puk njega radosno slušao.

Svetog Dujma zaziva i Ivan (Ivko) Kovačić, također jedan od kroničara i pučkih pjesnika splitskih. U knjizi Smij i suze starega Splita[20], zapis uz Sudamnju ol' fjeru svetega Dujma (1906.) započinje (pučkim) zazivom:

Sveti Duje Splita grada,

daj nam mira, sloge, rada,

sačuvaj nas o' tujina,

nek je sritna domovina.

Zacijelo najveću popularnost u širokim pučkim slojevima sv. Dujmu osigurala je pjesma, kasnije i uglazbljena, Falile se Kaštelanke. U njoj se, kako je znano, kaštelanske ljepotice hvale "da su lipše neg' Splićanke", što "sveti Duje neće ni da čuje".

Iako je vrijeme usmene/pučke književnosti prošlo, vrijedno je spomenuti  da se sv. Dujma spominje kolporter i pučki pjesnik Ante Lizatović i u našem vremenu. U hrapavim stihovima svoje priproste (pučke) lire on zbori:

Splite grade ti na rivi

s' svetim Dujom, ti se divi.

Sveti Duje grada Splita

svatko tebe voli slikat.

Čuvaj svoga Splita grada

da nikada ne nastrada.

Čuvaj naše plavo more,

naša polja, naše gore.

Sveti Duje grada Splita

ti si uzor mučenika.

Sedmog svibnja proslava u Splitu

Najlipšega grada nam na svitu

Splita grada ponos je i dika

Proslavimo Duju mučenika

Časne sestre oltare nam krase

karanfile sa svijećama zna se

Ukrašena crkva sva se blista

Sa raspelom od Isusa Krista

Svi biskupi koje ja pozdravljam

Svima im se ovom pjesmom javljam.

7.) Broj pjesnika koji su svetoga Dujma zaogrnuli u ruho svojih slika i pjesničkih metafora uistinu je pozamašan i reprezentativan. Uz one "splitskih korijena", koji su u njemu (pro)nalazili i izražavali djeliće vlastitoga duhovnog identiteta, znatan je broj i onih koje je sveti Dujam - metafora Splita - pjesnički nadahnuo. O tomu posebno rječito svjedoči pozamašna splićanistika [21], literatura kakvom se i opsegom i književnim svojstvima može pohvaliti rijetko koji naš grad. Legenda o svecu u njihovim je stihovima dobivala različite oblike, preobražavala se u skladu s njihovim ljudskim i pjesničkim svjetonazorom, urastala u tekst i kontekst, bivala priziv i asocijacija, parafraza i persiflaža, topos i rekvizit. Stihovi to ponajbolje reprezentiraju.

Ivan Despot objavio je samo jednu knjigu – Prve iskre 1881. Iako je surađivao u brojnim listovima i časopisima, a oglašavao se i prijevodima s talijanskog, francuskog i latinskog jezika, uglavnom je zapamćen kao putopisac ( Put na Lovćen, 1883.) i pjesnik prigodnih rodoljubnih stihova. Tako je, povodom 15. obljetnice smrti Luke Botića, napisao pjesmu Genij na grobu Luke Botića Spljećanca u kojoj nije mogao zaobići splitskog sveca-zaštitnika:

Danas kad otadžba draga

Plaštom pod crnim, Dujmovim pred svetim

Veličajnim slavnijeh uspomena hramom

Okuplja sinove, žalosnu na Dunavu kumeć

I na Savu hladnu tužna spominjuć

Davna blistateljne moći vremena svoja…

Rođen u Splitu 1936., pjesnik, esejist i profesor Pavao Despot rodnom se gradu "odužio" čakavskom poemom Uspomene murve s Ajdukova placa (1979.) te sonetnim vijencem Split u zagrljaju.[22] Sklad njegovoj zvon=lici dala su i  zvona crkve splitskog patrona:

Zvona Svetog Dujma ljude zovu;

u nedjeljno jutro, svibanj soči.

Harmoniju moraš vidjet ovu;

s tobom Splitom rodnim moram poći. (I.)

ali i ljepota veličajne katedrale:

Djecu grli ruka topla, meka;

pokazuje kojim smjerom treba.

Katedrala srca naša čeka;

bježeći od zloće što te vreba,

smisao ćeš pravi u njoj naći,

od kamena stube u nju vode.

Moleći se, ti ćeš biti jači,

za dobro ćeš Svjetla pjevat Ode…

Na pragu smo njenom; gledaj vrata,

prizori to su iz Evanđelja;

djelo su ruku Buvine. Brata

tog pamti! Moja tvoja je želja…

Ćutim, srce moje jače lupa;

jutro Veli Varoš suncem kupa… (IV.)  

Iako se nakon klasične gimnazije u Splitu stalno nastanio u Pragu, najprije studirajući pravo i umjetnost, a potom radeći kao službenik i urednik novina, Božo Lovrić (1881.-1953.) svojim je djelom ostao duboko vezan s rodnim gradom. Pjesnik ( Iris, 1902; Luki Botiću, 1903; Hrizanteme, 1904; Sveto proljeće, 1915.), romanopisac ( Crni brod, More, 1926; Neodoljiva mladost, 1929; Traženje, 1941.) te novelist i dramski autor u svojim "splitskim uspomenama"[23] oživljava zgode iz vlastitoga djetinjstva ("gradskog kraljevstva"). Spominjući se Bačvica, Gripa i Grada, Sustjepana i Marjana, gdje je bio "premoćan kralj i stoput okrunjen car", s nostalgijom, koja uspijeva izmamiti i suzu na oko, sv. Dujma spominje sjećajući se njegova slavlja, fiere:

Zvižduci, ćurlici slijede, nadimci, paprene šale,

zar Svetog Duje je dan ili "fiera" je već. 

Najsplitskijem pjesniku, Lovrićevu suvremeniku Anti Cettineu (1898.-1956.) sveti je Dujam česta slika i pjesnički povod. U Magarčićevim eklogama [24] pjesnik spominje sv. Duju:

(…)

a kanpanil svetog Duje

s kosirom se prid san razgovara

i ponistre gornje redon

zvizdama otvara.

U poemi Češljugarova melopeja Cettineo izrijekom spominje splitskog sveca ( Vrabac, sv. Duje i njegove vjernici ), a spominje ga i u pjesmi Kos saznaje tajnu o ljubavi i smrti Marka Marulića i ostalih živih i mrtvih Splićana:

Eh da je samo ona…Mariter iz Bologne i Lydija iz Rima

kao bura pepeo, otprhnule su žarki zagovor svetog Dujma,

preplanulog ribara svetoga Petra ništa se ne prima, (…)

kao i u pjesmi Deus ex machina:

            VRABAC, pregladnio, odjednom trgne kljunom, tako

                                                da su usprenule sve tri laste           

htio je reći da on ne poznaje starijeg Splićanina od

                                                                        svetog Duje. (…)

Splitskom zaštitniku utječe se i Vojmil Rabadan ( 1909.-1988.). Premda rođeni Zagrepčanin, prilikom otvorenja splitskoga kazališta 1940., u prigodnoj igri posvećenoj "biseru na žalu", pjesnik, esejist, povjesničar umjetnosti i teatrolog pjeva:

O smij se, pjevaj, grade dobre volje,

I smjelo kroči stazom sudbe bolje,

Jer zlobe ljudske, groma i oluje

Svu djecu tvoju čuva sveti Duje!

Sv. Dujam i njegova fešta našli su mjesto u zvučnom ruhu čakavske ekspresije Drage Ivaniševića [25]:

Sudâmnja gladna, kâ i škrapa ladna.

Od nevoje vino piva.

Sudâmnja gladna škrapje jidni smij.

Od Ivana do Ivana,

o' zore do zore,

o' tuge do tuge,

da me noge ne bole.

Sudâmnja gladna.

Pjesnik i prozaik Ante Parčina ( 1908.-1988.) značajan dio svojih književnih nastojanja posvetio je rodnome gradu. Sjećajući se grada kojega više nema, s nostalgijom se prisjeća pučke Fjere [26]:

Gušti su bili điravat

Po Rivi gori, doli,

na fjeru Svetoga Duje

i nosit koji balun,

oli fišćot, ol' puvat u trunbetu…

kornet, kamiš, kutlaču,

(…)

Riva puna ka šipak.

Nać će se srićnik

Ol Bračanin, ol Vlaj,

ol Splićanin –

ča će izvuć tonbulu

i bit će sritan

baranko na dan

Svetega Duje…

pa će mu se parit

da zvona ča zvonidu

ne zvonidu zaraj Svetega Duje,

ven njemu veseje

i čast činidu…

Fešta svecu u čast inspirirala je i Ivu Cvitića. U pjesmi Ajmo, dico, danas vam je svetog Duje fešta [27] oživljena je atmosfera gradskoga slavlja i procesije sa svim atributima istinske pučke svečanosti:

Bit će svirac, lopiž, vrči, kamiša i lula,

Ptic od drva, tamburica, svi vrsti baluna,

Dipal, frulic, opek, komoštar, bukar, lampijuni,

gradel, molet, balot, vrnjač, za vino šijuni.

Moja dico, movite se, vanka svit je cili,

balunjeri vikat ćedu: "Na plac, naprid bili!"

Po Splitu se neš moć maknit od svita furešta,

ajmo, dico, Sudamja je, Svetog Duje fešta!

Pučki i (svenarodni) karakter svečanosti sv. Dujma, kada se cijeli grad pretvara u epsku pozornicu najrazličitijih senzacija progovorit će i u Kudrjavce-vljevoj impresiji:

"Tek od fjere svetoga Duje Split počinje disati onim svojim dubokim epskim dahom koji je vazda neka pjesma, i smijeh i glenda – čuda što se suprotstavljaju jadu i siromaštvu. Tako je bilo stoljećima jer je to Split, naspram kojemu pusta Londra izgleda zbunjeno i tužno, budući da joj, između ostaloga, nedostaju Sveti Duje i njegov kampanil s bumbalom. Sudaji, dakle, ništa nije nalik. Ona je spojena s blagdanom zemlje i podudara se s buđenjem mediteranskog duha koji je spavao zimski san u mraku ispunjenom drevnim strahom i melanolijom juga. Pod palmama splitske Rive od tada počinje duga svetkovina. Sudamja je svečanost početka. Tada se odigravaju one nebrojene, masovne tombule s cinkvinama, uz trku prodavača kartela i izvikivača izišlih brojeva, uz radosni smijeh sad već zaboravljenih, presretnih dobitnika i uz mrmljanje, također nasmiješenih, vječnih gubitnika. Sve su te široke javne atrakcije postale tkivo povijesti i dio fizionomije grada, sastojci njegove nemirne duše koja vazda čezne za nekim golemim, glavnim dobitkom, a na kraju ostaje praznih ruku. Jer uvijek stiže netko tko iznevjeruje obećanja i odnosi ono nejvrednije. Sudmja ima magnet. Ona glasno privlači pa stoga dolaze čedni nuditelji s gornjih strana, sa svojim balotama, cigalinima, drvenim žlicama i klepetavim pticama na obojenim dječjim štapima, dolaze zabavljači sa svojim eksibicionističkim šatorima punim neobičnih tajna za sitne radoznalosti i sa svojim vrtuljcima na nebeski pogon, defiliraju osobenjaci i paradiraju Đovanine Kokole pozornicom grada-kazališa, legendrni debeljko Baćo, sviski trkač, puhajući kao lokomotiva, obara svjetske rekorde obnavljajući samosvijest svojih sugrađana vazda željnih neke nadmoći, sugrađana usta punih zalogaja obrednih kolača iz velikih blagdanskih košara. (….) I sve to buči, sve pleše i pjeva, razmahano u ritmu rasprskavanja roketa i treptaja bengalskih vatri. Sve se to zbiva prije i poslije procesije koja obilazi gradske ulice te pokazuje gledalištu svoje odličnike, svoje običnike i svoje jadnike. Eto, to je splitska Sudamja u svom šarenom vanjskom ruhu: veliki, dakle, teatar nasljedno teatraliziranoga grada. Sudamja – dan sveopćeg velikog iskoka iz začaranog malograđanskog kruga u pustolovnu viziju zajedničkog eksodusa".[28] 

Slika s obiljem "privjesaka kao stvorenih za ukras u automobilu, uz hrpu kočija s propetim uskim konjima, drvenih viljušaka i kašika" te malih "okruglih zvrkova", u Žiginu[29] će feljtonu prizvati u sjećanje vlastito djetinjstvo i izmamiti govor neke čudne "tihe nostalgije".

Blagdan [30] sveca-zaštitnika i gradskog patrona podario je atmosferu i Delorkovoj istoimenoj pjesmi:

O BLAGI dani milih svetkovina,

kad razapnu se šatori po gradu,

a svud se glase sviranjke i frule

i svi za radost u svom srcu znadu.

Iako izrijekom ne izriče da je riječ o slavlju sv. Dujma, metafora "blagdana u proljetnom suncu" izrijekom to govori ( naime, sv. se Dujam slavi 7. svibnja!).

Atmosferu svečeva blagdana priziva i Ispovijest [31] Stanislave Adamić:

Krhotina jučerašnjeg blagdana

Zaštitnika omiljena Sveca

izmorila su zvona

Sveti Dujam

prebire sjećanja na svoje muke.

8.) U ovome kratkom osvrtu/prisjećanju na sveca zaštitnika "sačuvana" i oživljena u pjesničkim slikama - koje nipošto ne računa na iscrpnost – spomenut ćemo nekoliko "splitskih" pjesnika s (možda) najvećim specifičnim otiskom. Tonči Petrasov Marović zacijelo je ponajistaknutiji. U stihovima visoke semantičke radijacije, Peristil, Katedrala i Badnjak u getu, svaka na svoj poseban način priziva splitskoga sveca i premda ga izrijekom ne apostrofira, računaju s njegovim semantičkim naponom. Gradski zaštitnik svojevrsni je predtekst i temelj pjesme pomoću kojega pjesnik uspostavlja dijalog s tradicijom i pretvara je, vlastitim pjesničkim razlogom, u autonomno iskustvo i govor. Slično vrijedi i za Ivana Martinca. U pjesmi Andrija i Juraj [32], graditelji katedrale oživljeni su u trenucima stvaralačkog čina; pjesnik ih vidi kako "korak po korak, žure/ širokim stubištem Sv. Dujma/ da kao suradnici /(makar stoljećima rastavljeni)/izrezbare i uklešu/ na vlastitu radost, / čast naroda hrvatskoga/ i Crkve katoličke/ orahove vratnice / i mramorni sarkofag / s BIČEVANJEM KRISTOVIM./

Jakša Fiamengo zaštitniku grada napisao je nekoliko pjesama. Iako je legenda o svecu-mučeniku dubokim nitima impregnirala njegovu autorsku prepoznatljivost, u nekoliko je pjesama svetac izravno apostrofiran. To su Dujam[33] i Dujmovača express.[34] U prvoj je sveti Dujam "posvećen ušao u kamen u voštanicu" i "onaj (je) božji temeljni /od blage vjere od grada", dok je druga duhovita i rječita (postmodernistička) parafraza aktualnih/suvremenih priziva. U Fiamengovoj duhovitoj i ironijskoj pjesničkoj igri, u kojoj se stoljeća isprepleću sa suvremenošću, legenda i tradicija sa stvarnošću, "ide Dujam u lijesu/ muku posvetiti čašću" i zastaje u Dujmovači ("mjestu za počinak"); posvetivši svojim imenom mjesto na kojem se odmorio, kako bi došao do katedrale u kojoj stoluje i "sjedi /glavom među kostima, propovijeda/uspravljen u drvu korskih sjedala/jednak u Antiohiji kao i u Saloni".

Apostrofirajući navedena imena, nije nam namjera bila preskočiti sve one koji su u sv. Dujmu našli pjesničko nadahnuće. A njih je znatan broj, kako rječito pokazuje izbor što ga je priredio i predgovorom popratio Mladen Vuković.[35] U izboru autor spominje i dvojicu autora koji su sv. Dujma, kao ljudski i duhovni prtljag, ponijeli sa sobom i u dijasporu: Tonka Radišića, autora Ričnika splitskog govora, te Duška Kalebića (Lelio Janin) kojemu se u "beskrajnoj ljepoti američkih sutona" javlja slika rodne grude snažena vjerom da će "opet piti vode/ u sjeni crkvice sv. Kaja pape i mučenika, u starom carskom i kraljevskom Solinu (…) u crkvici sv. Dujma biskupa i mučenika"(…).

9.) Vrijedi spomenuti da je, vezano uz sv. Dujma i njegovu crkvu, jedan od najopjevanijih splitskih toposa - sfinga. Pjevali su joj Tin Ujević[36], Lj. Prijatelj (Filos)[37], Popadić[38], Barbieri[39], Fiamengo[40], Benić[41], Tomičić[42], Marović[43], Štambuk[44], Žigo[45] i drugi, trajno začuđeni njezinom tajnom, dubinom njezina ( sakrivena) vremena.

10.) Popularnosti splitskoga sveca umnogome su pridonijeli i drugi umjetnici, slikari, kipari, glazbenici. Milan Ivanišević[46] je napisao vrijedan prikaz o mjestima u kojima se svetac štuje i o slikama na kojima je oslikan, a o splitskomu svecu u likovnom izrazu pisali su još i Prijatelj[47], Fisković[48], Belamarić i dr. Ništa manje sveti Dujam nije prisutan ni u glazbenoj baštini.[49] U glazbeno ruho sveca su, kako je poznato, obukli i Lukačić, Bajamonti, Raffaelli, don Šime Marović, Hatze, Tijardović i dr. Vrijedi se spomenuti i lakih glazbenih nota (Tutti frutti i Neno Ninčević; Sanja Erceg-Vrekalo i Alen Nižetić; Tri tenora i Zdenko Runjić; Duško Mucalo; Oliver Dragojević; Vinko Coce, Pero Panjković; Bruno Vučković i Branko Ozretić Starac i mnogi drugi ) te klapskih pjesama posvećenih svecu ( Filip Dević; Vinko Coce, Srdelice…). Može se bez pretjerivanja reći da su uistinu rijetki splitski festivali na kojima svetac zaštitnik nije spomenut. Također je vrijedno istaknuti da je svečanost gradskog sveca zabilježena i filmskom trakom ( "na ručni pogon"). Naime, 1911. godine Josip je Karaman[50] – snimajući događaje iz gradskoga života – ovjekovječio procesiju sv. Dujma, što se može smatrati jednim od prvih dokumentarnih filmova u nas.

Iako je sv. Dujam i njegovo slavlje bilo zajamčeno gradskim Statutom ("svatko mora blagdan svetoga Dujma štovati i slaviti"), gradska povijest bilježi da uvijek (i) nije bilo tako. Godine 1914. puk je odbio sudjelovati na procesiji jer je u njoj sudjelovala autonomaška Banda cittadina (glazba); narod je njezino sudjelovanje držao "drskom provokacijom i vrijeđanjem hrvatskih osjećaja splitskog pučanstva".[51] Za vrijeme rata 1941.-1945. sveti je Dujam slavljen skromno i skučeno, a novine taj događaj niti ne spominju. Ni godine 1991. nije bilo bolje jer se svečev blagdan odvijao u znaku nadolazećih ratnih stradanja.[52]

11.) U poznatom eseju Tradicija i individualni talent [53] T. S. Eliot navodi – ističe M. Beker - da tradicija nije "tek niz sentimentalnih reminiscencija, nego živ organizam u kojem prošlost i sadašnjost čine cjelinu". Literatura o sv. Dujmu to uistinu reprezentira. Srednjovjekovna legenda o svecu, naime, tijekom se vremena mijenjala, preobražavala, dograđivala i proširivala te novim ruhom i novim oblicima pokazivala i potvrđivala svoju otpornost i semantičku poticajnost. Upravo zahvaljujući tomu doprla je do našeg vremena, osiguravši njegovim senzibilitetom primjeren okvir za dugo trajanje i – neprolaznost. Zašto je i na koji način srednjovjekovna legenda mogla postati ( i postala) hagiografski epilij, molitva, potom poema, pjesma, pučka i popularna pjesma, mjuzikl, libreto, opera i oratorij, možda je najbolje "materijalizirao" pjesnik Z. Penović:

Zato svetog Duju triba volit ka ča se vole tice,

ka ča se voli cvit, ka ča se vole zvizde,

ali ipak jema oni ča ubijadu tice,

ča zgaze cvit, i ča pjucaju na zvizde.[54]      

12.) Da je tradicija uvijek živo tkivo u kojem se prošlost i sadašnjost isprepleću i međusobno obogaćuju mijenjajući uloge i značenja, na zanimljiv način pokazuje i Vedran Matošić.[55] Kao jedan od agilnih turističkih djelatnika, k tome sa zavidnim umjetničkim senzibilitetom i talentima, svetog je Dujma iz historiografskog/hagiografskog albuma vlastitom (post/modernističkom) imagi-nacijom "pretvorio" u našeg suvremenika.

U Matošićevoj priči Dujmova je Dalmacija turistički raj; tko je jednom vidi i doživi ostane njezinim zarobljenikom cijeloga života. Tako je bilo i s malim Dujmom; poprimio je njezin govor ( Ovod bi volija živit zauvik!), skitao gradom, a posebno ga je privlačila gradska luka. Za njega je ona bila pravi događaj: "Trgovci, ribari, prodavači i preprodavači, otočani i putnici namirnici sve bi se to jutrom slilo u luku koju su popularno zvali sirotinjski kaput, jer je zimi bila preplavljena suncem, pa se sirotinja tu sakupljala da se ugrije". Lutajući štandovima prepunima raznovrsne robe dječakovo je oko jednom prigodom, u ljetnoj "jutarnjoj vrevi ljudskih tijela i mirisa podgrijanih suncem", ugledalo nepoznatu djevojčicu kako kupuju namirnice. Taj se susret duboko urezao u pamćenje maloga Dujma pa "nije mogao odvojiti pogled od nje i uspijevao je da oca usmjeri istim putem kuda je djevojčica s roditeljima išla". Kada su se našli licem u lice, kazuje Matošićeva slobodna dogradba, djevojčica mu je iz buketa dala bijelu ružu. Bila je to Jelena, koju nikada više nije vidio! Sličnih životnih detalja u Matošićevoj je priči mnoštvo, pa nije iznenađujuće da sveci Staš i Duje, između ostaloga, i  razgovaraju:

- Kad si stiga, upita ga Duje.

- Jutros, odgovori Staš.

- I križ si stavija da svi znaju da si doša.

- Svak ima svoj način iskazivanja vjere, moj je uvijek bio vrlo direktan. (…)

- Ipak se čuvaj, Maurilijevi ljudi znadu bit neugodni, reče Duje, odmahne mu u znak pozdrava i uputi se kući.[56]

Gradeći priču o mučeniku Dujmu Matošić se nije odrekao govora povijesnog naslijeđa i legende. Štoviše, njezinim je činjenicama dao ruho aktualne priče i učinio je svevremenom i trajnom, baš kao što je trajan i narod koji ga zaziva, moli, slavi i časti svake godine:

I dok galebovi čuvaju more,

a golubovi obilaze gradske trgove,

lastavice svakog proljeća          

donose sjećanja na Dujma

i svetkovina Sudamja počinje.[57]

13.) Uz pjesničko, sakralno, (lako)glazbeno, operetno i pučko-popularno ruho, još je mnoštvo sadržaja koji svjedoče da je legenda o sv. Dujmu živa i trajno inspirativna. Svjedoče o tome i najmlađi; brojni školski listovi s dječjim književnim i likovnim okušajima, šaljivi listovi i časopisi ( Štandarac; Duje brbljavac; Žulj; Berekin; Oblutak…). Često usko povezani uz blagdan sveca i uglavnom tiskani tim povodom, donosili su prigodne sadržaje i slike iz života sveca-zaštitnika i tako pridonosili njegovoj legendi, uvećavali je i činili trajnim nadahnućem i uporištem svijesti.

14.) Naš rad nastojao je pokazati kako je srednjovjekovna legenda mogla postati ( i postala) hagiografski epilij, molitva, potom poema, pjesma, pučka i popularna pjesma, mjuzikl, libreto, opera i oratorij. Bez pretenzija na cjelovit i iscrpan p/opis, razvidno je da je legenda o svecu-zaštitniku od srednjo-vjekovnih vremena do današnjega dana bila trajan i poticajan motiv, preobražavan i dograđivan sukladno svjetonazoru autora i njihovim poetičkim / stilskim opredjeljenjima. Trajnosti i živosti legende, koliko god joj pjesnici i umjetnici udahnuli novi život, pridonose i brojne gradske manifestacije. U ovom osvrtu upozorit ću samo na neke.

14.a) Gdje je ključ Dioklecijanove palače?

Jednom prigodom splitsko Narodno sveučilište, kako stoji zapisano u njegovoj spomenici[58], posjetila je neka ekskurzija s ciljem da obiđe i carevu palaču. U jednom trenutku, prigodom razgledavanja, vodič se zapitao: "A gdje je ključ Dioklecijanove palače"? Navedena anegdota bila je povodom osmišljavanja odgojno-obrazovne i zabavne manifestacije s ciljem upoznavanja i popularizacije povijesti Palače. Uz pomoć grada, Županije i UNICEF-a organiziran je tako pozamašan broj tematski osmišljenih događanja ( povijest, sakralni objekti, likovni i literarni radovi, sportske aktivnosti…) promidžbenog, teorijskog i praktičnog karaktera, o čemu svjedoči dosta kataloga i prigodnih sadržaja. Organizatori ističu da je tijekom tri godine u događanjima sudjelovalo više od tisuću učenika splitskih osnovnih škola, kao i škola iz okolice.

Godine 1995. - prigodom obilježavanja 1700. obljetnice početka gradnje Palače - organizirana je i manifestacija na temu: Mauzolej cara Dioklecijana – katedrala sv. Duje. Nakon što su višekratno obilazili palaču, upoznavali se sa činjenicama iz njezine povijesti, učenici su napisali i izrazili svoje dojmove i u zanimljivom katalogu izložili svoje literarne i likovne radove. Među odgovorima na gore postavljeno pitanje vrijedi izdvojiti tri nagrađena:

1.      nagrada

Ključ Dioklecijanove palače nalazi se u trbuhu Grgura Ninskog. On ga je progutao. Dok je služio misu ključ s krova pao mu je u usta. Zato je Grguru Ninskom palac i postao zlatan.

2.      nagrada

Ključ je poruka srca palače našem srcu da je mi ne uništavamo nego da je obnavljamo i čuvamo. Ključ tražimo svake godine da bismo taj mali djelić našeg života odvojili za palaču koju su stvorili ljudi, koja je stvorila ljude i kojoj trebaju ljudi i ključevi da je čuvaju od onih koji je ne vole.

3.      nagrada 

Gdje je odista ključ Dioklecijanove palače, sigurno bi to mnogi željeli znati. Možda zato da je zaključaju i prisvoje sebi, ili zato da je zaštite od navale budućih nemarnih generacija, kao što smo mi dopustili da raskošni vestibul postane okupljalište narkomana. Sigurno je i car na to mislio pa je uzeo svoj tajni ključić i bacio ga u more jer nije vidio rješenje.[59]

Manifestaciji su se pridružile i splitske srednje i osnovne škole te vrtići. Natječaj za likovne i literarne radove na temu gradskog zaštitnika, na koji se prijavio velik broj učenika, polučio je velik odjek pa je i prosudbeno povjerenstvo imalo težak zadatak kako bi izabralo ponajbolje. Od literarnih radova izdvajamo neke:  

Eno ga di zvoni

podne.

Švere su se poklopile

Eno ga kako miče oblake

i kroz žamor judi

stari, al ne mre.

Nima godine da ne prozbori,

ne probudi svoje jude.

Smije se, vinčaje, krsti i plače

i prkosi moru

ča mu vitar šaje.

Ni ga je vrime pokosilo,

ni sunce ispržilo,

ni nikom dopustilo

da mu zimu osviži.

Sam je.

Stoji i šuja se u kosti

tuđih riči.

Stoji i brani svaki kamen odbačeni,

čuva povist none svog.

Eno ga di zbori

svitu svom

ka pravi

da ne voli ovi nemir.

I da viče na sav prošli vik,

da će još život.[60]  

Gradski se svetac ugnijezdio i u sliku/vinjetu:

I vjetar ga ljubi,

I more ga cjeliva,

U zvonu svetoga Duje

U hladu Marjana,

Kao biser u školjci

On se odmara,

On se umara.

Stoljetno kamenje

Na škini.[61]

a pojavio se i u snu:

Jedno je sunce i jedan je Bog.

Jedan je grad

Što samo je moj.

U njemu živim

I volim i sanjam…

…I jednom tako usnuh pastira

Koji nas čuva

K,o svoje stado,

I hrani nas snagom,

Ljepotom i bogom.

Čudan je to bio,

Neki plavi san.

Pastir je bdio nad nama

Kao nad usnulom djecom

Njihova mama.

Topao i drag,

Neki sunčan san.

Pastir što ide

Na poziv Boga,

A on mu stavlja u ruke

                                        grad.

Tek na trenutak osjetih

Bol i patnju pastira,

Koji uz blaženi osmijeh

Trpi i pati,

Smiješi se meni i Bogu našem

Pa opet grli u ruci grad.

Jedno je sunce i jedan je Bog.

Jedan je grad

Što je samo moj.

U njemu živim

I volim i sanjam…[62]

Da je legenda duboko ugrađena i trajna i u dječjem doživljaju svjedoče i njihovi sastavci. U školskom listu Luč [63], koji prigodno izdaje gradska osnovna škola Lučac, dosta je zanimljivih i literarno uspjelih sastavaka potaknutih proslavom gradskog zaštitnika:

Na Peristilu se uzdiže zvonik Sv. Duje, katedrale najstarije na svitu. U njoj su se vinčali moji mama i tata, tako da je svetac Duje i moj zaštitnik. Dujam, zaštitnik djece, putnika, pomoraca, širitelj kršćanstva iz Sirije je doša u Salonu. ( V. Jelača, IV. razr.)

ili:

Split je kap/ u mojem oku / di titra odraz/ Svetog Dujma ( H. Huljić, VII. razr.)

ili:

(…) Srce našeg grada je Dioklecijanova palača!

Poznat je po crkvi sv. Duje i rivi. ( P. Dumanić, I. razr.).

Iz navedenih je sastavaka razvidno da najmlađi svetoga Dujma i gradskog patrona – uostalom kao i njihovi preci - doživljavaju svojim, s njime se identificiraju i u njemu nalaze djeliće vlastite gradske (vjerske, nacionalne) identifikacije. U njihovoj dječjoj svijesti, koliko god u sastavcima možda i bili prisutni interventi roditelja ili pak učitelja, svetac i njegova svetost, mučeništvo i čvrstina vjere trajno su prisutni kao motiv i kao nadahnuće. Gradski je svetac zaštitnik (naroda i vjere), spasitelj i simbol slobode kojemu se obraćaju u nevoljama ( bolestima, ratovima) i drugim prigodama; takav je zapamćen u legendi, takav je u svijesti i u kulturnom pamćenju i našoj kulturi općenito.

15.) Od najstarijih vremena legenda o svetomu Dujmu sastavni je dio splitskoga društvenoga života. Utemeljena dijelom na povijesnim izvorima i dokumentima, a dijelom dograđivana zakonima pučke imaginacije, legenda o splitskomu svecu s vremenom je dobivala novo ruho i novim i raskošnijim oblicima i izrazom svjedočila duboku vezu grada i njegova zaštitnika. O tomu postoji mnoštvo materijalnih dokaza (kipova, slika, oltara), književnih ( legenda, epilij, poema, pjesme, impresije, asocijacije, prizori, slike…) i glazbenih sadržaja (oratorij, popularne pjesme, šlageri). U njima je gradski zaštitnik opisan uglavnom svetačkim atributima i simbolima, nerijetko mitskih razmjera (zaštitnik, širitelj kršćanstva, mučenik vjere, duša grada, zagovaratelj kod Boga, simbol slobode i kršćanstva, utješitelj nemoćnih…), koji su se zadržali do danas, kako u književnosti, tako i u svijesti građana - i starijih i najmlađih. 

Ovaj pregled svojim primjerima, nadam se, to i potkrepljuje.